O nama

         Mi smo samo radoznali usamljenici društvene apatije,stepenik na kom prolaznici sjede dok smišljaju kako da se uspnu.Nije lako biti statični stepenik na ljestvici uzlazne pokretljivosti društva.Pojedini nerijetko sjednu na taj stepenik i odmaraju,prepričavaju utiske,probleme,želje i planiraju kako da savladaju sledeći.Na kraju  ne čude oni koji ,pa makar i na nama sjedeći razmišljaju  i tako dodju do vrha,nego oni koji ni ne pomišljaju da bilo šta misle.Pasivnost ubija i kad je čovjek dio tog stepenika čak mu se i oni što na toj ljestvici klize i propadaju izgledaju smisleniije i zanimljivije.Jednoličnost guši kreativnost,sputava.

        Svi stepenici na društvenoj ljestvici imaju više smisla  od ovog jer on na kraju dodje kao kazna,iskušenje.Kroz njega većina nas prodje i biva zaledjena i usporena uprksos želji koja u nama tinja, a to je mučenje .Tužni su oni sto čitav život provedu na tom stupnju i tantalovski geldaju na svijet izmedju krajnosti.

      U nama tinja optimizam, ali sve jači je glas koji govori: Ne uljepšavaj istinu,ne čini od nje sirovu igru riječi.Pusti je da traje u svojoj samoći sa sjetom u očima i besmislom na leđima, njeno lice mijenja oblik i neopisivo vječno traje, zagonetno itužno odslikava prolaznost svega oko nas.Vrlo često riječi gube na značaju ako ih je mnogo.Čovjek puno priča uglavnom zato što je nezadovoljan,što ima potrebu da bude shvaćen  jer teško je kad mu se skupe sve nedaće u isti mah…U tim trenucima nespokoja i nemira rado bi sve svoje tuge ,iskazane i nesikazane kroz riječi svezao i pustio niz vodu, ali pošto su one neraskidivi dio njegovog bića i svih radosti to injihov značaj postaje veći, kao prilog više Njegoševoj:

‘’čašu meda još niko ne popi da je čašom žuči ne zagrči ,čaša žuči ište čašu meda ,smiješane najslađe se piju’’

       Kad pokušam da objasnim životni ambijent velikog broj aljudi svhatam da je svuda oko nas stalna borba suprotnosti ,skoro nespojivih elemenata koje čine dekor naše stvarnosti,sistem vrijednosti.Sputana snaga traži način da se izrazi ,umorna od bespotrebnog trošenja na prepreke i traganja za smislom,srećom,ali u mrkloj noći primitivizma,carstvu zlobe,pohlepe i cinizma leži kočnica kulturnog napretka društva i odnosa među ljudima uopšte.Čovjek je srećan ako zna šta mu nedostaje da bi svoj život i ličnost doveo na peistojan nivo.Najgori su oni što nisu svjesni toga ,a misle da znaju sve i mogu sve i da im sve to zasluženo pripada.

      Opet,o nekim stvarima nije ni vrijedno pisati jer se odmah stvori gorak i neprijatan ukus u ustima i pluća se neprirodno suze.

 Dejan Spasojević