Vrelina jenjava pod povremenim naletom oblaka. Grad je pun muva a vazduh ljepljiv i težak. Djeca su nervozna i svadljiva a mačke uznemirene. Preko rijeke se u tuđinskom logoru život odvija sasvim normalno. Žene i robovi uređuju logor, lože vatre i brinu o konjima. Ratnici, iako nevični ribolovu, kopljima nabadaju krupnije ribe. Vrijeme je toplo, voda je blizu. Svakodnevno se među sobom potuku, ali to nije ništa neuobičajeno.

Najstariji varvari pamte priču da su nekada živjeli na ostrvu po imenu Skanca. Kada im je jednog dana dosadilo da ratuju između sebe i vijaju se po relativno malom ostrvu, napravili su tri čamca i potrpali se u iste. Plovili su dva dana a onda se iskrcali na kopno. Treći čamac je stigao sa danom zakašnjenja kad su oni iz prva dva već bili zauzeli najbolje položaje na novoosvojenom kopnu. Sporaći su po starom dobrom običaju izvrnuti ruglu i zbog toga su se sasvim opravdano naljutili. Toliko su bili ljuti da su pobili više od pola onih iz dva brža čamca. Tako su varvari uspjeli da za jedan dan postignu ono zbog čega se veliki državnici pate čitav život – proširili su teritorije, smanjili broj stanovnika tako da je za preživjele ostalo hrane, vode i hladovine koliko im ne treba…
Tako je to bilo u srećna i davna vremena, kada su varvari bili mnogo žešći i opasniji. Međutim, kako su oni najsporiji među njima ostali da produžavaju vrstu, a onolike količine hlada pomalo im ušle u krvno nasleđe, ovi sadašnji varvari, upravo oni čiji je čamac sa ostrva Skanca stigao sa danom zakašnjenja, nisu uopšte žurili da pred sobom nešto satru iz mjesta, naročito ako ih niko ne zadijeva i ne zove ih sporaći (“gepanta”).

Dokleati nijesu znali za ovu priču, pa su se tamo unutar zidina pržili na suncu, strepnji, sumnji i stravi čekajući da ih neprijatelj napadne. Varvari su se za to vrijeme izležavali pod bagremima i zamišljali kako bi to bilo fino da malo opljačkaju i poruše taj grad, nakupe novih žena i robova, popiju svo vino koje nađu u podrumima, ispeku brdo pečenja i okite se novim nakitom, oružjem i odjećom pa da idu dalje u nadi da će dio plemena koji je otišao na jug ostaviti nešto i za njih. To što su odugovlačili sa napadom nije bilo iz strateških razloga. Niko se u varvarskom logoru nije bavio razmišljanjem. Jednostavno su se odmarali od puta i prikupljali snagu i volju za napad. Oni sa kraćim fitiljem (potomci preživjelih iz ona prva dva čamca, uglavnom) već su pomalo gubili živce, gađali grad zapaljenim strijelama, preplivavali na drugu stranu i tražili rupu u zidinama.
Ovo nomadsko pleme već je obigralo tri kruga po svijetu ne nalazeći svoj pravi dom otkad su napustili Skancu i prešli u Skitiju. Priča se da su jedno vrijeme živjeli sa Amazonkama. Kako su ustvari živjeli odvojeno i pljačkali po velikoj i bogatoj Skitiji svako za svoj račun, na prvi dan proljeća sastajali su se kod jezera Mojtis radi izmirenja obaveza iz jednog od najčudnijih ugovora među plemenima. Amazonke su zadržavale žensku djecu, ali su im mušku uredno vraćale.
Kad je u jednom pohodu čitava njihova ogromna vojska nahrupila na jedan slabašan most on je pod težinom popustio, ostavljaljući među njima ogromnu provaliju. Tako se pleme opet podijelilo – na istočne, zapadne i pokojne.