| Rasti |
| Autor Gorana Vuković | |
| Saturday, 08 March 2008 | |
|
Htela sam da nemam taj dar. Misao mi se kotrlja niz strmu liticu i uvek padne na neko plodno zemljište na kom izraste nešto živo. Cela struktura tog razgranatog drveta podseća na složeni mozaik sastavljen od beskonačno mnogo boja. Ne mogu ni da pohvatam sve nijanse, tek kraj tog debla niče nova mladica. Želela sam da ne stvaram život, ali uvek kad ispričam svoju priču, svakom detetu izbije sjaj u očima. Uvek traže još, vraćaju se verno poput psića, nameste kraj mojih nogu i čekaju. I dok se misao kovitla u mom umu, raste njihova glad. Dok ih gledam tako ispunjene, u duši mi nije lakše, jer se čitava šuma već proširila svetlosnom brzinom. A ja sam suviše spora da ih zadržim i prebacim na sigurno mesto. Godine su brzo prošle. Jedne večeri nakon tihog kucanja otvorila sam vrata poznatom mladiću. Pružio mi je knjigu sa osmehom zahvalnosti. Njegove reči prevučene na papir, bile su savršena kopija mojih misli. Tako je nekoć malo dete izvajalo dar svog učitelja i oboma podarilo besmrtnost. |
| Sledeće > |
|---|




