Zagubila se riječ

koju sam htjeo da kažem.

Osjetio sam nesnosnu potrebu da ''mrzim''.

Čežnja i eho ćutanja plovili su kroz noć.

Riječi su se bespovratno gubile 

odlazeći nijemo,

u daljinu,

noseći sa sobom pritom poslednji djelić sna!!!

Zapitah se,da li ona zna da sam počeo da mrzim,sve!

Predmete,ljude,

sebe kao glavnog krivca za nešto,

valjda nepoznato i bezvrijedno.

Odgovor  niotkud nije stizao

 samo su daljine i dalje zurile u mene,a ja?

Ja se vratih na početak i krenuh

 u

novu,staru grešku ili pobjedu...polako kroz vrijeme!