|
Proza u kasno predvečerje |
|
Autor Sandra Rončević
|
|
Friday, 14 March 2008 |
|
U nastojanju da pohvatam misli mrežom satkanom od interpunkcije i složenih vremena, tupo gledam u oblačić dima koji je sve samo ne plavičast. I slušam kako odzvanjaju koraci dječaka koji u zanosu psuju dok udaraju košarkaškom loptom o razvaljeni asfalt prepun rupa. I nebo je odbacilo cijansko plavu. Još malo pa će navući crninu, a lampe će nespretno glumiti svijeće. I sve će usporiti kao za teške ljetne žege. Na prozore će se navući zastori od jada, svi će se uspješno prikriti iza svjetala štednih žarulja, po navici slušati vijesti i kao čekati početak filma. Jednoj će starici iskipjeti mlijeko. Nesigurnim korakom će dovući tijelo do štednjaka, zamahnuti propaljenom krpom i pitati se je li dobro zatvoren plin. Ja ću i dalje tupo piljiti u strop, krajičkom oka mjeriti nit paučine u lijevom kutu iznad ormara i lijeno protezati tijelo. Preda mnom će bliještati grad na dlanu. Utihnut će ljuljačke u parku. Iz sitnih će se kvadratura proširiti miris siromašnih večera i lošeg vina. Djeca će plačljivih očiju zaspati ubačena u malene krevetiće uz poznati zvuk roditeljskih svađa. Okrenut ću se na bok i zamišljati kako mi sunce grije bolna leđa i vrat. I vrtiti u glavi stihove iz neke kancone s početka sedamdesetih gdje on pjeva, a ona mu priča. U ruci drži cigaretu i trese pepeo na pod dok mu se ona mazno privija uz bok. Karamele, ruže i violine spominje. Riječi, samo riječi. Bacit ću pogled na neoprane čaše i napola ispijenu bocu crnjaka s obronaka Argentine, tamo iznad 1200 m visine. I razmišljati o lampama koje nespretno glume svijeće. O crnini neba. I prozorima u mimikriji života.
|