To je bio očajnički potez, priznajem. „Sve što sam volio, a tebe sam volio, i sve što sam sanjao, a tebe sam sanjao, i da' l sam pogriješio kad sam se smijao kad su mi govorili da sve su žene kurve...“ To bih joj rekao da sam je imao priliku vidjeti nakon svega.

            Liječnik opće prakse nije bogzna kakvo zanimanje kad se zbroje i oduzmu sve godine školovanja. Za što? Da bih dan za danom gledao u navorana lica starih hipohondrica koje me uvjeravaju da imaju visok tlak ili šećer? Da bih isporučivao stranice i stranice recepata za lijekove protiv kašlja i gripe? Da bih turao injekcije u dječje guzice? To je nama naša borba dala. Eto, to sam ja, doktor u provincijskom zaselku na početku dvadeset i prvog stoljeća. Veliki Nitko.

            Djeca su otišla na studij, žena mi je velika ljubiteljica konjaka. Ustvari, sad više ne bira, kućni bife postao je kao izlog u Kolu sreće – danas trusi šeri, a sutra vermut. Barem litru, inače ne funkcionira ni toliko da ode u trgovinu. Verica je uvijek bila tip kućanice i osjećala je gubitak svoje životne svrhe sve bolnije što se kuća više praznila. Nisam je osuđivao, i sam sam postajao svjedok vlastite praznine.

            Je li čudno onda što sam se odlučio po možda posljednji put zaljubiti? Prvo mi je bila pacijentica, najobičnija žena tridesetih godina, iz nekih nepoznatih razloga neudana, karijeristica. Jedna od Nedodirljivih. Kao student, takvim sam ženama mogao samo posuđivati skripte i davati im instrukcije. Godine su, srećom, dobre prema muškarcima, ono što su nekad bili mekani brčići i minsko polje akni, danas je prekriveno gustom prosijedom bradom. Ono što su nekad bile vodenoblijede oči, danas je zakriveno naočalama koje mi daju pogled seoskog intelektualca. Nekad jezivo mršav, danas sam dobroćudan i trbušast. Ulijevam povjerenje bakicama i klincima, i vjerovao sam da sam se ženi u tridesetima, kroz prizmu protoka vremena učinio kao siguran partner za dočekivanje mirne starosti.

            Kasnije su uslijedili kućni posjeti. Čaša vina. „A koju ste vi knjigu posljednju pročitali? Ah da, Dostojevski, njemu se uvijek rado vraćam...“ Zatim dijeljenje mučnih tajni: „Supruga i ja ne slažemo se više najbolje, znate...(ona me ne razumije)“ Ona je, kaže, uvijek bila sama, muškarci su je se bojali jer je bila ambiciozna i proganjala karijeru. Ali sad, tvrdi, shvatila je i da je prilično usamljena. I ona, kao i ja, hvata posljednji vlak za produhovljenu starost.

            Potom smo postali ljubavnici. Njeno je tijelo bilo podatnije od Veričine trzave alkoholičarske prepuštenosti. Njezine su usne neprestano pjevale o slobodnoj ljubavi, o ljubavi kao slobodi od konvencija. Njezine su ruke opisivale krugove oko mojih misli, i konačno sam pomislio da bih opet mogao biti mlad, da bih mogao sve učiniti ponovno.

            Verice sam se riješio lako. Nitko nije posumnjao na ucviljenog supruga čija je žena bila alkoholičarka. Mrtvozornikov nalaz proglasio je njezinu smrt izazvanu padom niza stube nesretnim slučajem.

            Kad sam nakon pristojna dva tjedna žalovanja pokucao na njezina vrata pri dolasku u kućni posjet, prvi put mi nitko nije otvorio. Kuća je djelovala napušteno. Prošao sam kroz dvorište do stražnjih vrata i provirio kroz staklo – nije bilo ni nje niti namještaja: kuća je bila napuštena.

            Kad sam se vratio kući, obuzelo me olakšanje: barem nigdje nije bilo Verice da se povlači po sofama.