Iz sumnje, iz tame do svanuća dana ne može se roditi ništa nevino i čisto. Noć je stara, prežvakana i gadna, očekuje da prospem svoju žuč. Da ispovrtim utrobu. Snovi tumaraju po sobi. Lijepi su, ružni su. Po iskrzanoj ljubičastoj stazi prostrtoj niz hodnik svijesti defiluju moja unutrašnja čudovišta. Ljubomora, na čelu kolone, jaše bijelog konja. Mržnja se preliva u plavo-zelenim odsjajima u sažaljenje, u uvažavanje, u hipokriziju na vrhuncu moći.

Šta da ti dam? Šta da ti žrtvujem da se smiriš, usplahireni monstrume tame? Pojeli smo zajedno mnoge nesanice, debele i slasne... Protrčali kroz beslovesna pijantsva, nosili na ramenima snove, isprane i bijele, doručkovali zajedno obećanja uz burek, šta hoćeš sad?

Nemam ništa dovoljno prljavo i jako što već nije hiljadu puta, hiljadu i sedam stotina puta rastvoreno u vinu i ispovraćano po zvezdanom nebu kao po kafanskom stoljnjaku na crveno-bijele kvadratiće. Ne optužuj me! Nemam. Nedam!

Te noćne misli, ta čudna stanja samoće i stapanja sa svijetom u kosmičkom traženju univerzalne ljubavi i strasti, su budimo iskreni, potpuno isprazna i lažna... Ako otkrijem novu zvijezdu na nebu, šta da radim sa njom? Da joj dam tvoje ime?

Ima na tamnoj strani mjeseca jedan krater koji sam odabrala za svoju buduću kuću. Kada se preselim tamo, bićemo najbolje drugarice ja i tama. Do toga dana, neka se drži podalje od mene. Miči se! Pusti me da hodam u svjetlu.

Užasno me nervira što svake noći iscrpim svu svoju energiju da natjeram sunce da se ponovo rodi i što ono, nesvjesno mojih napora, svake večeri uđe u onu nebesku kafanu i lumpuje li lumpuje... Ponestane mi snage. Posvađam se sa sjenkama u ćoškovima, naljutim se na roletne i zavjese, počupam kablove. Postavim čeku. Čekam kao Agim Čeku. U zasjedi čekam da prođu svi tegobni djelovi noći. Čekam da svane. A do svitanja ima godina: Noćno ljeto što miriše na jasmin i jorgovan, a prve ljubavi se rasprskavaju kao petarde; Noćna jesen, kad sve obećava plodove – komšije prave još slinave djece; Noćna zima – u snu prigrabimo pokrivače i stisnemo se jače jedno uz drugo - niko ne razmišlja o Eskimima; Noćno proljeće, pred svitanje ptice pjevaju, larmaju, tračaju, šta već rade... Ptice galame i najavljuju dan, jer ptičija radio veza radi mnogo ozbiljnije nego naša... oni štiglici iz Japana već su davno javili kineskim čvorcima kakvo je jutros sunce – umorno, mamurno, orno, zorno ili zubato... neke se dragocjene stvari izgube u prevodu, tako da kazahstanski vivci i blune prenesu lastama u Istanbulu kako je sunce uzorno, žurno i ušato... Ušato sunce. Nikad čule. Tako se svakog jutra razgalame kad čuju novu budalaštinu ... Grčke ptice, koje su izmislile sve riječi na svijetu (ako ne baš sve, a ono bar pola) sve to prevedu na jednu diplomatski umjereniju varijantu, dalekovodima putuju otkucaji, sunce je žuto i sjajno i toplo...

Pse sam zaboravila. Prije nego ptice uključe svoje telegrafe, ona primitivna lajava bića olaju jutarnji dnevnik, koji po psećem vremenu pada negdje oko četiri ujutro, taman kad se završi Gluvo Doba. Ništa zanimljivo, lokalne vijesti i tugaljiva pseća poezija – hladno mi je, hladno, hladno... Poslije pasa i ptica zavijaju gradski autobusi. Auuuuugghhhh! Crni smrdljivi dim popunjava rupe u asfaltu. Klate se niz ulicu i tandrču uzbrdo, brekću na semaforima dok trepće trepćuće žuto. Tražila sam od krojačice dugačku trepćuće žutu haljinu, nije znala da je sašije, probaću u Indiji. Treba mi jedna takva haljina da izađem na sunce, pjevajući.