| O knjizi Snežane Milanović: "TREPTAJ DUŠE" |
| Autor Nikica Banić | |
| Friday, 28 March 2008 | |
|
UZDAH JAČI OD MA KOGA VETRA
Pošto sam pročitao deo novog rukopisa pesnikinje Snežane Milanović, nisam mogao da se oduprem stihovima J. Dučića iz njegove “Plave pesme”, te oni sleteše pod naslov da budu moto ovog prikaza. Ali da krenem otpočetka. „Ako neko upita za mene, “Kap otrova kad bi mogla, Pesnikinja Snežana Milanović priznaje u mnogim pesmama da je voljenje ništa drugo do bumerang koji se pre ili kasnije odapne, on se mora letu svome ponuditi i povratom svoga bacača pogodiće. Ovo se očituje u narednim stihovima: „Tu sede neki drugi klinci, Nemir poput nemira u pesmama Jakšića, V. Ilića, Zmaja drži našu žalobnu pesnikinju na mostu ispod koga životna bujica huči, a ona gleda svakog momenta kako će je ispusti, iako potajno veruje u njegovu divovsku snagu, snagu suzdržavanja. „Spalite telo moje,. Koliko koraka ćeš napraviti, određuje sam Bog. Kuda sa njima, prepušta tebi, miri se i Snežana sa tim. Zna ona dobro da životne stepenice pojedinac prebroji samo jednom – tačno ili ne – ostaje tajna, zato je spremna na praštanje i preuzimanje krivice na sebe. „Pogled u tami zaiskri često, Stihovi koji slede odnesoše mi pogled u stranu: “Dok drhtavom rukom Gledam: na ormanu, koji je majka u miraz donela, drži rukotvorinu od drveta. Na njoj su Bogorodica i Isus. Oboje nekako sa tugaljivim očima i čistim, beskrajno čistim licem i pogledom. Hrist ima malo veće zaliske i znatno je stariji u glavi za dete njegove dobi. Drži se prstićima za majčinu maramu. Majka Djeva je znatno mlađa, možda se umetnik poigrao, ko zna? Ona je rukom prihvatala malog Isusa; dotle se crno-bela fotografija (verovatno sa lične karte) moje majke gurala između njih dvoje da oboje budu u Bogorodičinom krilu. Sve su majke neprolazne, uhvatih sebe da na glas izustih. „Trag umora osmehom izbriše, Nadalje mislim i pišem: priznati pesnik Momčilo Nastasijević, koji se u nazubljeno padajućem stihu uspinje do ogranaka neba, da je sada u prilici, ne bi zamerio Snežani što njeni potonji stihovi pod glasom stepenasto ne propadaju kao njegovi. Zato je počujmo: “Kraj bunara šljiva ranka, Nekada davno u svom rodnom kraju pesnikinja Milanović je znala sitne divlje kruške u žito stavljati da gniju, a danas u njenim pesmama ostaju da mirišu. Zato se zaneda poneka reč u ruho svoje obući i papir se na tren sledi od sećanja. Ostaje pesnikinja Milanović da stoji pred ikonom gledajući očima sveca. Ne žali za mišlju koja pri tom sagori. Jer zrak u već nadolazećem stihu obasja joj dušu: “Srpska kuća nije kuća, Čuje pesnikinja Snežana Milanović svetog Simeona Mirotočivog kako joj se, kao što se nekad svom sinu Rastku, obraća : “Morate znati, čedo moje milo, da je u toj grudi, što može da stane u dlan sva zemlja. Zato uzmite svoju zemlju na dlanove i ne ispuštajte je nikada i ni za šta iz svojih ruku, jer ste sa tom grudom zemlje u ruci narod, a bez te grude, praznih šaka, samo skitnice među narodima.”
|
| < Prethodno | Sledeće > |
|---|






