I.

Zovem se Saša. Završavam fakultet i radim u multinacionalnoj kompaniji. Ako ikad imam slobodnog vremena, najviše ga volim potrošiti na čitanje i pisanje.

Kao piscu, vrlo mi je važan pravopis i gramatika mog materinjeg jezika, stoga se na tom polju dobro snalazim – to je jedna od mojih snaga. Osim toga, ponosim se i svojom upornošću da nastavim pisati čak i kad bih imala dovoljno dobre izgovore da to ne činim. Ambiciozna sam, ali samo u smjeru izvrsnosti, ne i vanjskim manifestacijama izvrsnosti poput inzistiranja na objavljivanju (jer sam u međuvremenu naučila i da za objavljivanost ponekad nije mjerilo da se radi o zaista dobrom književnom djelu). Spremna sam učiti i uložiti vrijeme. Strpljiva sam sa svojim tekstom, ponekad sam ga spremna satima razrađivati dok ne dobijem ideju kako bi se stvari trebale rasplesti.

 Kad pišem, pišem na dva načina: jedan od načina je pisanje na kompjutoru – tada misao već imam u glavi ili znam u kojem ću smjeru krenuti. Kad pišem na taj način, pišem najčešće uz glazbu s kompjutora, ovisno o onome što mi se trenutno sviđa. Tada pišem u svojoj sobi i ne volim da mi drugi ljudi sjede iza leđa i čitaju ono što napišem.

            Ipak, nekad volim pisati i u rokovnik olovkom ili kemijskom – to je onda kad nemam razrađenu ideju, kad još tragam za temom i kad puštam mozgu na volju da na papir izbacuje kojekakve neprocesuirane misli poput „Sretan ti Sveti Pikula!“ ili „Piši o njoj, zašto ti ona ne vjeruje kad joj daš savjet“. Tada najčešće pišem u tišini, iako zaključujem da me ni glazba ili buka televizora ne bi ometale. Čak štoviše, prednost rokovnika, odnosno notesa i olovke jest u tome što uvijek možeš pisati u blizini drugih ljudi: kad si u vlaku ili autobusu, na klupi u parku ili u kafiću. S laptopom si u javnosti još uvijek prilično čudan i ljudi bulje u tebe.

II. 

            Na moje je pisanje prilično utjecao moj profesor jezika i književnosti iz osnovne škole (iako – točnije bi bilo da mi nije predavao nastavu jezika i književnosti nego je vodio novinarsku sekciju u kojoj sam sudjelovala). On je bio mlad, svom je poslu pristupao strastveno i odlučno je poticao svaku crtu kreativnosti koja se pojavljivala kod nas, od odlikaša do onih koji su se i kroz osnovnu školu jedva provlačili.

            Sjećam se situacije u kojoj je cijeli razred sam kreirao listu tema za zadaćnicu: na kraju smo završili sa preko dvadeset tema i svatko si je izabrao onu za koju je smatrao da mu najbolje leži. Isto tako, bio je spreman čak i odlikašima davati jedinice iz sata u sat dok god nije smatrao da su dovoljno dobro naučili lekcije iz jezika (ustvari želim reći da ga nije brinulo što su neki od nas imali reputaciju kao odlikaši i što nas je to na lijepe oči provlačilo kroz ispite i odgovaranja).

            Osnovnoškolski list za koji sam radila, a koji je on uređivao, nadmašio je sva očekivanja: list seoske osnovne škole, sela za koje nitko nikad nije čuo, iz godine je u godinu išao na državna natjecanja i osvajao sva odličja redom. Nakon što je napustio našu školu, to se nije ponovilo, a i sumnjam da će se i ponoviti u idućem vremenskom periodu. Ako je netko bio učitelj, to je bio on. U svakom smislu. Imao je uvid u stvari koji mi, seoski osnovnoškolci, nismo mogli ni pojmiti. Ono kako je živio grad u odnosu na život na selu – odnos nebo i zemlja. Spomenuo bi Pipse, Majke, Kojote, dok smo mi još slušali Tajči. Donosio bi Pavličića i Tribusona dok smo mi još slovkali šegrta Hlapića.

            Naučila sam da ne biti normalan znači ne biti prosječan. To nije prokletstvo nego blagoslov, ma koliko okolina to nastojala zatrti.

Još se sjećam burne i prijelomne 2003. godine: te sam godine zaista puno pisala. Ako je nešto tada utjecalo na moj rad na sebi kao autoru, bili su to emocionalni rollercoasteri kojima sam se kao tinejdžerica bezglavo predavala. Bivala sam zaljubljena kao seljančica, prelazeći vrlo uskoro u stanja bezobzirne, gotovo feminističke „odljubljenosti“. Ponekad iako rijetko, bila sam euforična, a vrlo uskoro i duboko očajna – i onda sam doista pisala obilato, često i brzo. Najčešće sam razrađivala zamišljene situacije, nikad ostvarene razgovore s nekim trenutnim Njim. U duhovitim raspravama iz tih pričica uvijek je pobjeđivao ženski lik, naravno.

Te sam godine prvi put otkrila pisanje kao nešto što bi u mom životu moglo imati veliku važnost. Prvi sam put počela objavljivati. Publike za čitanje mojih radova s vremenom se pronalazilo sve više i po prvi put nakon doista neugodnog puberteta počela sam se osjećati dobro u svojoj koži.

Posljednjih šest mjeseci sam se samokažnjavala nepisanjem. Jednostavno, zaključila sam da nemam pravo, da ne zaslužujem neki time – out za pisanje jer nisam završila fakultet i nisam diplomirala, pa stoga dok ne diplomiram: nemam pravo pisati. To je bila fatalna pogreška jer sam se psihički osjećala sve lošije: odjednom sve te riječi, sve te ideje koje se gomilaju pod mojom kožom, a koje nisam negdje izbacila, sistematizirala i rasformirala (deformirala)... Odjednom sve lošije psihičko stanje, odjednom sam nemirna i nesretna, a bez ikakvog posebnog razloga. Pa sam počela črčkati po rokovnicima, za što i dan – danas mislim da me održalo u posljednjih šest mjeseci. Ali to nije bilo dovoljno, čini mi se. U posljednjim sam mjesecima dosta često bila depresivna, bila sam uvjerena da nikad neću diplomirati i da ništa ne mogu. Posljednjih sam mjeseci nekako cilj o samostalnom životu izgubila iz vida. I danas sam itekako svjesna da me čeka još puno rada i da još nisam diplomirala, ali uskraćujući si normalnu dnevnu rutinu (u koju svakako spada i pisanje), stvaram si dodatnu količinu stresa s kojom se, kako se ona akumulira, sve teže uspijevam nositi. Zato – samo normalno. Kao što kaže Robert Ludlum u Sve što treba da znam naučio sam još u vrtiću – Svaki dan radi svega pomalo – malo crtaj, malo piši, malo trči i malo se odmaraj. Ključ je u umjerenosti. Tako i ja: nekoliko sati radim, nekoliko sati se odmaram, i nekoliko sati pišem, jer mi je to važno i jer bez toga ne mogu.

            Već sam si dva dana zaredom odvojila večeri za pisanje, i već se dva dana, bez obzira na sve poteškoće, osjećam izvanredno dobro. Konačno mi je cilj ponovno u glavi i konačno slažem sve što još treba obaviti. I imat ću snage da to i obavim kad dođe vrijeme za to.

            Dobro sam raspoložena mada sam pala ispit. Dobro sam raspoložena čak i pošto sam primila nekoliko loših vijesti što se tiče posla. Dobro sam raspoložena čak i nakon što se cijeli dan fizički nisam osjećala dobro. Zahvaljujem to aktivnosti u kojoj uživam: jer ja u samom činu pisanja uživam. Uživam u kreativnom procesu, uživam u prečitavanju, u revidiranju, u uređivanju teksta, uživam u spisateljskoj slobodi, i ako poželim ovaj čas dići sidro od ovog spisateljskog zadatka, to ću i učiniti – ali kako bih to mogla poželjeti? To bi bilo kompletno ludilo s obzirom da toliko volim pisati. Nije to zbog objave ili slave ili ugleda koji pisci tradicionalno imaju (pa čak i na našem dijelu brdovitog balkana), nije niti zbog dodatnog prihoda koji bi mi pisanje moglo donijeti, ukoliko bi bilo objavljivano, najiskrenije se radi o užitku u pisanju kakav već dugo nisam osjetila, radeći bilo što drugo. Pisanje je sloboda – najveća sloboda. I jest lako i jest teško, ali za mene prvo simbolizira slobodu.

IV.

            Najteže je dobiti ideju. Poslije toga je najteže razrađivati ideju, rudariti za pravim riječima i izrazima, slagati ih u dopuštene i dopustive konstrukcije, a potom ugledati neku kardinalnu pogrešku i sve razrušiti i ponovno sagraditi. Da ne spominjem koliko je fizički teško sjediti i tipkati onda kad bi čovjek nakon napornog radnog dana mogao ležati i gledati televiziju ili čitati nešto lako, lako, najlakše za mozak. I onda – najteže se natjerati pisati kad te brine još sto dvadeset i pet stvari nevezanih za činjenicu da te zabrinjava da možda nećeš biti najslavniji pisac na planetu.

            Najlakše je dobiti ideju. Poslije toga je najlakše razrađivati ideju, rudariti za pravim riječima i izrazima, slagati ih u dopuštene i dopustive konstrukcije, a potom je divno kad ugledaš neku kardinalnu pogrešku pa imaš priliku ponovno se poigrati s onim što si napravio – sve razrušiti i ponovno sagraditi. I bez obzira na to što je možda lakše gledati televiziju ili čitati knjigu nakon napornog radnog dana, u pisanju je veće zadovoljstvo: čovjek se osjeća dobro nakon što napiše jedan paragraf, nekoliko dobro povezanih riječi, ma i najobičniju duhovitu ili originalnu sintagmu. I stoga nije bitno što možda nikad nećeš vidjeti svoje ime na hrptovima knjiga u knjižarama i knjižnicama, pišeš zato što ti je dobro, i što se kad pišeš osjećaš kao svoj na svome.

Najviše želim naučiti generirati originalne ideje. Želim naučiti stvarati nešto novo, što se nitko prije nije dosjetio stvoriti na taj način. Tako želim pristupiti pisanju. No, evo i nešto što je malo niže na ljestvici želja – želim naučiti razrađivati tekst: dosad sam uvijek slala na objavljivanje stvari koje su prošle samo „prvu ruku“, koje su pisane u jednom šusu, iz jednog daha. To mi se, ako želim ozbiljno pristupati pisanju, čini pomalo neozbiljnim. Ili bar previše fatalističkim: ako ti je dobar dan, napisat ćeš nešto fantastično (i nećeš to mijenjati i dorađivati). Ako ti je dan usran, napisat ćeš nešto zasrano (i nećeš to mijenjati i dorađivati). Ustvari je ono što želim veća razina kontrole nad onim što ću napisati: ako ima discipline uma i pisma, i oscilacija u kvaliteti mi se čini da bi bilo manje. U svakom slučaju, to je nešto na što mogu utjecati, a ne talent ili sudbina.

            Ono čime ja mogu doprinijeti drugim mladim piscima koji se bore jest volja za čitanjem njihovih radova i spremnost na razgovor o njima. Mislim da nam jedino međusobne sugestije i podrška mogu pomoći u poboljšanju kvalitete. 

Ako je pisac osoba koja za život zarađuje pisanjem, onda nisam pisac, onda sam prodavač osiguranja. Ako je pisac osoba koja pisanje smatra glavnim načinom vlastitog izražavanja (kao što slikar smatra sliku vlastitim izrazom, a fotograf fotografiju), onda bih mogla biti pisac. Pisac sam ako je pisac osoba koja pisanje izabire kao sredstvo svoje komunikacije sa svijetom. Pisac sam ne zato što želim objavljivati ili zato što je pisanje način da dođem do slave ili zaradim novac na taj način, pišem zato jer se pišući osjećam najbolje, zato jer u pisanju uživam, ma koliko nekad bilo frustrirajuće ili naporno. Pisac sam zato što želim biti pisac i jer sam motivirana u pisanju biti najbolja i to svoje najbolja. Pisac sam zato jer ne mogu ne pisati, i jer pišem čak i kad ne pišem. Pisac sam jer sam sposobna sve dvaput proživjeti: jednom u zbilji, i drugi put pišući o tome. Pisac sam zato što mogu pisati. U svojim lošijim trenucima ne mislim o sebi da sam pisac, odnosno osoba koja se bavi pisanjem („pisac“ kao izraz nosi puno negativnih konotacija vezano uz hermetičnost i izolaciju kulturnih institucija koje okupljaju časne starce književničkih profesija), u svojim lošim trenucima ne mislim da bih ikad mogla pisati a da to bude relevantno i dovoljno dobro. Ali pretpostavljam da su i razdoblja duboke sumnje dio pisanja, i „ne mogu biti“ je jednako važno kao i „jesam“. Stoga se čini da je pisanje poput neke religije – ako u nešto dovoljno snažno vjeruješ, onda si to što vjeruješ da jesi. Ako ne vjeruješ, onda nisi. A svakom je čovjeku potrebno nešto u što bi mogao vjerovati. Ja vjerujem da sam pisac, odnosno – osoba koja se bavi pisanjem.