Davno je to bilo. Čini mi se prošla je čitava vječnost od kada sam zurio u strop svoje sobe, strop zadimljenog kafića, u strop koji nas sve natkriva. Vjerovao sam da nas svi ti pokrivači mogu sačuvati od strepnje, od strahova, čak i od samog života. Sjenke su igrale, svjetlost je dolazila i odlazila, ali moj sluh, moj vid, moja osjećanja i uvjerenja ostajala bi netaknuta. Ne. Nije bilo čisto. Često sam se osjećao prljavo kao ubica koga savjest, njegovo djelo, ubija, kome mrtva žrtva vraća istom mjerom, ali gore, polako, proračunato, strpljivo, iz sigurnosti za kojom je žudila, i konačno je dočekala. Spavao sam odveć predugo, blistale su mi umorne oči, ali svi bi vidjeli samo blijedilo mog lica, jer niko nije spavao toliko dugo, jer oni ne sanjaju, oni su budni čekali na mene, a ja,slab, umrtvljen od snova, lišavao sam se društva nadobunih očeva. Tada je došla ona! Bila je predivna, bajka koju mi nikada nisu ispričali, san kakav ni ja, vrijedni spavač nisam uspio sanjati. Donijela je pilulu za dugovječnost, kafu za budjenje čudne arome koja me ostavila ovdje, i više nisam otišao tamo, moj pokrivač su pojeli gladni moljci, jer ona je bila ono što sam pokušavao dosegnuti, ona je bila dio mene za kojim sam tragao. Parovi su prolazili zagrljeni, ljutiti, zaljubljeni, da bi ih poslije vidio usamljene, kako tek sada polako tonu u san, a ja sam bio iscijeljen. Vrijeme je teklo, živ čovjek koračao je pločnicima, sve dok se jednog sunčanog dana, koji se činio tako ispravan, koji me izmamio napolje, nisam spotakao o sujetu. Pao sam, i ostao tamo, čitajući,ne bi li ponovo zaspao. Zemlja je tvrda, ali vremenom će porasti trava ispod mene. Čekam te kolijevko meka.