Ljubavi što će doći.

Tog jesenjeg dana, sjedio sam na klupi u parku, prateći pogledom rijetke prolaznike, proučavajući njihove pokrete, pokušavjući da odgonetnem porijeklo svakog od njih. Bilo je nemoguće. Svi su mi izgledali isto, ili slično, kao da su izašli iz velike mračne fabrike umornih i razočaranih. Zašto vidim samo tugu, pomislih. Vjetar je postajao sve jači, najavljujući kišu, ponovo. Čak i ona, kiša, svaki put padala je na isti način, zvučala kao bubnjar bez inspiracije, i ja sam je vidio, vidio sam lice kiše, koje je bilo isto, ili sično, licu prolaznika u parku. Postajalo je hladno, ali nisam se obazirao previše na bol. Pjesma iz krošnji drveća odvrati mi pažnju, i njihova tuga, tuga čovječanstva, postade moja sjeta. Uživao sam u njoj.Tvorila je svijet u kome je sjećanje vladalo. Slike koje nisam živio nastaniše se  mojoj glavi, i tad vidjeh nju. Na jednoj od slika stajala je crnokosa djevojčica, namiješena, iskreno, držeći u ruci malu violinu. Hoćeš da sviraš srećo? Čuj, oslušni pjesmu koju pjevaju krošnje, načuli svoje male uši, nauči da voliš, kao što ja volim tebe. Podsjećaš me na nekoga, ista si, ili slična njoj, ali ona nije ista, ili slična bilo kome. Kliknuh od sreće. Pomislih na trenutak da sam izgubio razum, ali ne, oni su i dalje prolazili, isti ili slični. Bio sam tu, ali u iščekivanju. To je bila moja prednost. Ni ja nisam bio isti, ili sličan ljudima, bio sam svoj, kao što ćeš ti biti moja i njena, naša.......i svirat ćeš.