Svakog dana javljao mi se novi početak. Ponekad telefonom, češće mailom, ali nikada nije smogao hrabrosti da lično pokuca na moja vrata, iako sam ga uporno zvao jer sam se osjećao usamljenim. Uvijek bih pronalazio izgovore, kakve upotrebljavaju radnici koji kasne na posao, djeca bez domaće zadaće, otrcane. Tapkao sam u mjestu. Možda bi bilo bolje da ga ignorišem? I danas me zvao. Kaže, hitno mora na put. Kada sam ga pitao gdje tako žuri, odgovorio je da ide u posjetu jednom piscu koji treba njegovu pomoć. Nije mi rekao ime. Veoma je diskretan. Lijepo od njega, pomislih. Moja vrata su i danas ostala netaknuta, a juče sam se radovao današnjem danu. Ipak je Srijeda. Svaki dan je bitan. On već putuje, brzinom misli, ili je, što je još vjerovatnije, već stigao na odredište. Ne razumijem zašto me uopšte zove, ako mi ne misli pomoći? Samo me podsjeća na to da je moguć, da postoji.

Umoran, pomalo pospan, sjedoh na pletenu stolicu namjenski postavljenu na terasi, za razmišljanje. Ovaj put stolica je promijenila svrhu. Samo sam gledao u daljinu, nadajući se da ću ga možda ugledati. Nebo se plavilo iznad mene, zatim sam primjetio par crnih oblaka, pa jednu pticu koja kruži, ali njega nije bilo. Možda ipak ne leti, pomislio sam. Ipak, i dalje sam čekao. Umjesto njega dođe veče. Volja za njim se polako gasila, i umor je preuzeo vlast nad mojom glavom. Borio sam se sa teškim kapcima. Još jednom pogledah u nebo, u Mjesec koji je pozivao zvijezde na igru, a one su kao i uvijek kasnile za njim, u bespuće kojim je moj sugovornik neumorno putovao, ali od njega nije bilo ni traga. Zaspah.

Sanjao sam kako me neki čovjek zove da pođem sa njim, nerazumljivim jezikom, gestikulirajući rukama. Bio je preplanuo, oznojen, uplašen. Mahao je kao da dolazi smak svijeta. Poslušah ga, i obojica potrčasmo kroz šumu, sve do blatnjave obale neke rijeke. Oko nas samo šuma, i snažno lupanje srca stranca koji me vukao do jedne rupe u zemlji. Dok sam hodao, nagazih na nešto mekano, i užasnut, ugledah žabu veličine zeca pod mojim nogama. Kada sam se okrenuo prema strancu, on je sjedio, i mirno sjekao nožem jednu od džinovskih žaba, nudeći mi zalogaj. Bio sam van sebe! Probudih se.

Mokrog tjemena, oslijepljen svijetlošću koja je dopirala iz kuhinje, nekako dođoh do kupatila. Povraćalo mi se. Kakav san! Bio je tako stvaran! Iako sam osjećao gađenje, nisam povratio. Samo sam kašljao, sve dok se nisam toliko napregnuo da sam morao prestati, udahnuti vazduh. Bože! Koliko je sati? Sigurno je već odavno prošla ponoć. Pođoh do sobe, i usput ugasih svijetlo u kuhinji. Gdje je? Gdje je da me spasi od svega što sam živio?

Dok sam se samosažaljevao, glasno kucanje prekide moju moru iz koje se još nisam vratio. Zašto kuca? Probudit će sve u zgradi. Pa zvonce na ulaznim vratima nije postavljeno zabadava! Polako, ne dišući, kroz špijunku ugledah nekog čovjeka. Bio je van sebe, mokar od znoja i masne kose. Užasno je ličio na onog iz sna. Otvorih.

-Uhhh,ohhhh....Ja sam...uhhhh....Ja sam novi početak. Došao sam na biciklu. Uuuuhhhh....Automobil sam ostavio u garaži kod kuće. Troši previše goriva. Puf..puf....Jedva sam te pronašao. Ove zgrade kao da su preslikane. Sve su iste. Uhhhh....Oprosti.....Samo da dođem do daha. Uhhhh....U redu. Možemo početi.

                                                                                                                                 ©Boris Marić 2008