Mojoj jedinoj.

Već dvije noći nisam spavao. Uzbuđenje je rušilo moj organizam, ali i hranilo dušu čovjeka koji se tako davno rastao od svega. Imam ogledalo. Ispijen sam kao poslije Subote provedene u zadimljenom kafiću, uz litre alkohola i nesnosnu vrućinu koja dolazi iz tijela pribijenih uz mene. Podočnjaci prolaze, brzo, ali rane na duši su skoro neizliječive. Za sve postoji lijek, ali je on uvijek jedini.Teško je do njega doći, ili je jednostavno preskup. Moj je takav. Užasno skup, čak precijenjen rekli bi mnogi. Ne mogu dalje, i zato sam odlučio da ga isprobam, bez obzira na cijenu i komentare koji su me odvraćali od toga da ostavim život koji sam gradio čitav svoj vijek.

Jutro prije puta je sadašnje vrijeme. Put vodi do mirnog sna, do lakših koraka, do zdravih bjeonjača bez ispucalih kapilara. Dlanovi mi se znoje. Svaka stvar koju uzmem bježi mi iz ruke, ali predmet moje želje je veći, i on mi neće izmaći tako lako. Sve ostalo je nebitno. Jedino do čega mi je stalo jesu dvije osobe koje ostavljam ovdje, gdje sam rođen. Jedna me donijela na  svijet, a drugu poznajem od kada ju je donijela na svijet ista osoba koja je donijela i mene. I dalje ne spavam, ne želim. Hoću da vječno traje slatka jeza koju nikada prije nisam osjetio. Snovi su mi bliski i bez sklopljenih očiju. Vidim budućnost koja počinje sada, maštam. Sat neumoljivo otkucava četiri sata. Zora se bliži. Moram ustati. Već spakovan, pozivam tuš u pomoć. Pomaže. Pozdravljam se sa prošlošću slabašnim glasom punim sjete, i četiri točka čovječijeg izuma odvezoše me daleko. Ubrzo se odvojih od zemlje, i utonuh u bjelinu mekih oblaka. Tišina, mir. Mogao bih živjeti ovdje. Otvorih knjigu i počeh čitati, jer ovo mjesto je idealno za tako nešto. Povremeno sam bacao pogled kroz prozor, diveći se duginim bojama. Upitah se, da li je ovo dom Boga, ali tada se sjetih da je On svuda, pa odustah od pretpostavke.

Avion je ubrzo sletio. Tolika razdaljina za tako malo vremena. Prešli smo 2.000 km za samo 2.30 h, putujući prosječnom brzinom od 800 km/h, reče kapetan. Stavih slušalice na uši, i uz zvuke rock n rolla prođoh sve kontrole, te se nađoh na željezničkoj stanici sa kartom u rukama. Voz je tačan .Drugi svijet, pomislih. U očima prolaznika ogledala se ista ta tačnost. Svi su negdje žurili. Mrzm to, ali morat ću se prilagoditi na režim koji sam izabrao. Na trenutak pomislih da se vratim kući, ali lijek me već čekao. Ne odustajem. Spas od kolotečine mi je bio prijeko potreban, i ja lagano kliznuh po šinama. Prekratka vožnja da bih došao do daha. Voz je stao, vrata se otvoriše,  i ja se ponovo nađoh u užurbanoj gomili. Tada šok! Zgrade oko stanice su mi izgledale kao da su izgrađene po nacrtima nekog starog ruskog kinematografa,koji je nekada studirao arhitekturu,jer je to bila želja njegovog oca. Gdje sam to došao?! Pogledom nisam prestajao tražiti, i ubrzo mi se ukaza razlog mog dolaska, moj lijek. Srce će mi iskočiti iz grudi! Umrijet ću! Zar to? Zar me neće izliječiti? Tada nam se ruke spojiše, usne, sve, i ja nestadoh u njenoj crnoj kosi. Napokon smiren, čitav, bio sam izliječen. Važno je vjerovati. Duh mi se ponovo vrati u tijelo, i život koji sam izabrao me povede u nepoznato.

                                                                             ©Boris Marić 2008