Bio sam tamo.

Hoće li

Hoće li je ukrasti, ne, naša volja to neće biti, nadam li se, čini se

Klopku koju postavlja daljina lako bi preskočio, čuješ li, čuješ, čini se

Ruke su mi svezane, ne grabe svijetove, ne trzaju se, nisu ljudske, sada, čini se

Oživjet će kada te dodirnu, osjećam miris, strepim, ne brini se.

Ne vrijedi, ovdje nema zalaska Sunca, zvijezda padalica, ipak poželim nešto, čini se

Potomci ljudske rase hoće me, trebaju me, silom predstavljaju što jesu, čini se

Ali nema puta, vrata, ključa, ništa ih ne vodi do mene, bezuspiješno, čini se

Samo ti koračaš njim,i spred tebe su, držiš ga, ne brini se.

Klone mi glava, često, bolestan sam, na trenutak, čini se

U tijelo vraća se snaga, ali zašto srce mi tako drhti, slabašno, gutljaj vode boli, nije od tebe, čini se

Strah me je gladi, jedem sam, što smijem, ovdje je, znaš, pusto, sve me sjeća, i to, čini se

Donesi mi nešto, sve je lijek od tebe,j oš uvjek, tada ne brini se.

Kada mogu gledam u prazninu, ćutimo ja i ona, dvije praznine, čini se

Najljepši,jedini takav dio mene, nije tu, koliko mu treba, znaš li srce, ne, čini se

Jesi li tu, srce, srce javi se, nisi tu, zar i ti, čini se

Razumijem, moraš pobjeći tamo gdje su svi, kod tebe je, ne brini se.

Sve je ogromni usijani tiganj, u njemu se  peče, ovdje je hladno,čak predivno, čini se 

Osmjeh nisam vidio dugo, predugo, željan sam radosti, ali nema je u svemu, ne izlazim, čini se

Vrtim se u krug, simuliram sve, isto je, zar ne, čini se

Prošetat ću, kunem se, ne želim usjeći brazdu, hoću gore, znaš gdje, ne brini se.

Izludit će me ova bijela linija na zidu, predstavlja li nešto, sve znači nešto, čini se

I ovaj zatvor slobode znači nešto, tumači ga za mene, hoceš, čini se

Ali u tami bijela linija, različitost, nada, možda to, čini se

Ti mi dolazis u obliku nje, tako brzo, dobro došla, ne brini se.

                                                           ©Boris Marić 2008