Bijes je bio sam te noći. Strpljivo je čekao trenutak kada bi me mogao iznenaditi i zapušiti usta koja su već dugo govorila samo slatke riječi. Nisam mu se nadao, i nisam bio spreman na posjete nezvanih, a on, pametniji od mene, kao lovac je vrijebao svoj plijen danonoćno me prateći u mojoj sreći. Mislim da mu se gadilo to što vidi i čuje. Izazvao sam ga. Muškarac u nesavršenom obliku ljudskog bića prepun je nezaštićenih djelova na koje je bijes mogao ući i iznutra ga polako gristi, sisati, cijediti, sve dok ne osjeti takvu bol, da je urlik paćenika logičan kraj.

Klizio bih ja sa uživanjem po vrelim plamenim jezicima ljubavi, ali na jednom jezičci pod naletom snažnog vjetra počeše da se hlade, a ruke koje sam do tada dizao u vis, da se ne bi ispržio u gorućoj vatri koja je izvirala iz beskonačnosti, spustih u odbrani. Na bojnom polju to bi sigurno bio ispravan potez, ali u ovom slučaju moja odbrana bi i moj napad na sebe. Tukao sam se po prsima, lizao rane na srcu, i dalje držeći ruke ispred sebe, liječeći nastale rane i spremno dočekujući nove koje su nadirale sa vjetrom nezaustavljivom snagom. Osjetio bih na trenutak kako mi kosti pucaju uz bolan zvuk, kao kada rukom lomimo komad drveta, ali nisam se previše obazirao na to.Vidara za moje rane nigdje ne bih pronašao. Vrijeme je bilo daleko iza, i daleko ispred mene, a ja,zarobljen u sićušnim trenutcima, poželih da se stopim sa tim vremenom, prošlim ili budućim. Želja je bila onako, dječija, jer znam da se neće ispuniti, ali ipak me jedno vrijeme držala daleko od svega što me napadalo. Zašto ne bih ponovo poželio nešto, upitah se, i tako želio do kraja života? Ljudi ionako uvijek nešto žele, i kada to za čim žude dobiju, brzo odbacuju osvojeno i idu u potragu za jačim ili slabijim predmetom pohlepe, zavisno od raspoloženja. Pomislih kako bi bilo lijepo osvojiti nešto, a ne osjećati se kao osvajač.

Plamen se već odavno pretvorio u led. Prođe me jeza i stresoh se kada uvidjeh da sam obavijen tamom, a nisam bio u sobi da mogu jednim potezom unijeti svijetlost u prostor oko sebe. Bio sam bespomoćan. Prepustih se. Ukus slanog mi pređe preko obraza. Dok sam gutao vazduh, ne imajući kuda, slano me povrati, i tada se okrenuh iza sebe. A tamo, livada u daljini prekrivena cvijećem, iznad koje se svijetloplavo nebo presijavalo od munje, koja je dolazila iz samo jednog tamnog oblačka u samom ćošku neba. Kada malo odmaknuh, iza mene ostade more, pa planine, šume, nepregledan prostor. Uplaših se. Gdje me to vjetar nosi zajedno sa ovom santom leda? Lijepa zemlja je ostajala iza mene, a ja sam plovio vazduhom nošen u nepoznato, možda i neistraženo. Tama me i dalje obavijala, a krajolik iza mene sada sam mogao gledati još samo kroz mali otvor koji je podsjećao na prozor, a tvorila ga je nada. Bol je postajao sve nepodnošljiviji,  dom sve dalji. Ne marim. Grčeći se, sa izrazom lica pokajnika, ja sjedoh da dočekam kraj, pa bio on pakao ili raj.Trpio sam.

Kroz par minuta, sati, mjeseci, godina, ne znam koliko vremena, nastade potpuna tišina, i ja se, već na izmaku snage, obradovah silno novonastaloj situaciji. Htjedoh nešto da kažem ali glas iz mene nije izlazio. Vjetar je utihnuo,  hladnoću više nisam osjećao, a prozor u svijet kroz koji sam nekada gledao, nestade.Ostadoh u ničemu. Da. To je najbolji opis ovog mjesta. Čekao sam, i čekao, ko zna šta, ne odustajajući od pokušaja da kažem nešto, mada sam siguran da bih rekao nešto suvislo, a tama je mirovala, tišina je ćutala. Još jednom, poslednjim atomima snage, snažno udahnuh, napregnuh se, i iz grla suhog od hodočašćenja promoli se:“Aaaaaaaaaaaaaaaaahhhhhhhhhhhh...!!!“

                                                     ©Boris Marić 2008