|
Autor Nikola Bulj
|
|
субота, 24 мај 2008 |
I
Jutros sam gledajući se u ogledalu shvatio da sam smrtan. Niz kanjone lica izbile su oštre čekinje prosedih godina i tuđi pogled isprazan plaši me.
II
Znaš li da sam jednom hteo da ti se javim da te iznenadim porukom i za sve se izvinim ali reči napisane ostaše da venu i ti ih čuti nećeš.
III
Maštala si o tome znam nadala se i videla kako se sve to događa pred tvojim očima, smejala se od srca. Mislila, pa zaboravila boreći se sa velovima vremena silnog što nikog ne pamti pa neće ni mene.
A ja bledim i nikada na obraz ti dlan spustiti neću i reći što želela si tako silno strasno nekada čuti a više i ne pamtiš.
IV
Nemoj da me mrziš, oprosti mi da moje kosti ne raznese vetar niz poljane puste bagremima samo iscrtane kraj puta kud će jednom svatovi nečiji proći.
Nikola Bulj
|