Svaku noć,nježno bi naslonila glavu na moje rame i tiho,šapatom otpjevala:"Hoću priču."

Neki ljudi ,većina njih, ali ne baš svi, dok su mali vežu se uz svoje slikovnice, knjige, igračke, vole svoje prijatelje, mamu i tatu, rođake...

Kada malo odrastu, dolaze u dob u kojoj se od njih očekuje da odbace svoje djetinjstvo. Tada se povlače u svoje sobe oblijepljene posterima, svoje slikovnice traže u stripovima, svoje prijatelje u nedodirljivim ili nepostojećim osobama ili junacima, a mamu i tatu svojevoljno pokušavaju zaboraviti. Neko od njih bi rekao:“Hej, pa kako da budem zreo ako se još uvijek oslanjam na mamu i tatu?“.

Kada prođe i taj period života okreću se samouništenju, tragajući za ličnim tajnama, samosažaljevajući se, očekujući spas niodkuda, potajno žudeći, u mraku svoje sobe, za prisilno odbačenim djetinjstvom.

Kada, i ako, uspješno prežive tu malu buru, uče na greškama, ispitujući, sporije koračaju, pažljivije gledaju, razaznavajući ko je ko, i tada u njihov život polako doleprša izgubljeno djetinjstvo, sve one bajke iz slikovnica, knjiga, igračke, prijatelji, mama i tata...Sve to u jednoj osobi.

Vi koji ste tu, ili blizu, ako ne znate, to je izvor svega, izvor života. Čuvajte svoj eliksir. Ako ga ne budete njegovali, postaće najsmrtonosniji otrov. Pažljivo.

                                                                                                                      ©Boris Marić 2008