U drevna vremena, kada je još sve tek odmaklo od početka, negdje daleko od naše zemlje, u blizini malog naselja, uzdizao se brijeg neobične ljepote. Čuda, trava i svo bilje na njemu bijahu zeleni čak i zimi, kada sve grane ogole, i sve livade prekrije snijeg, on bi ostajao netaknut, kao da je pripadao nekom zasebnom svijetu.

Stanovnici iz okolnog naselja, naviknuti na ovu neobičnu pojavu, nisu pridavali veliki značaj brijegu koji je krasio pejzaž kilometrima unaokolo. Tek bi se ponekad  znatiželjno dijete popelo na njega, i dugo posmatralo zemlju dokle seže pogled.

Na sredini brijega raslo je ogromno drvo snažno, sa silnim granama i žilama koje su parale livadu. Ptice koje su odlučile tu ostati, jer su shvatile da je putovanje na jug sada nepotrebno, svakog dana su odlazile negdje, i ne bi se čula njihova pjesma sve do sumraka. Niko to nije primjećivao.

Međutim jednog dana, mladić iz naselja po imenu Lotran, umoran od rada sa ocem u polju, ponese list papira sa jednom pričom koju mu je davno, još dok je bio mali, poklonio stric Krisen. Učini mu se zgodno da sjedne pod drvo, položi glavu na jednu od žila, i poče čitati priču sa papira. Kako je počeo čitati, i kada se zadubi, prisjećajući se djetinjstva i dana kada je dobio priču na poklon, tako i nestade sa brijega.

Ne prođe dugo, stiže i sumrak, a mladić se ponovo pojavi na brijegu, ležeći udobno sa glavom naslonjenom na gorostasnu žilu. Samo mu se pogled promjenio, ali on je ostao isti. U čudu, potrča da ispriča majci šta mu se dogodilo, da je bio u svijetu iz priče koju je čitao, da je jahao zajedno sa glavnim junakom na kornjačinim leđima...! Mati mu nije povjerovala i poviknu da je djetinjast, i da se tako ne ponaša jedan mladić u njegovim godinama. Na tome sve i osta.

Prohujaše mnoge godine, izmijenjaše se generacije, i dođe vrijeme pare i visokih dimnjaka. Malo naselje vremenom postade grad, a brijeg obrastao u šumu više niko nije mogao ni vidjeti. Jednog dana, u ruke nekog fabrikanta dođe zapis o čarobnom brijegu. On smjesta zapis odnese na procjenu da provjeri vrijednost i koliko je star. Antikvar mu reče da je to bezvrijedni komad papira, ali on ga ne posluša već pođe na brijeg sa malom ekspedicijom koju je formirao od radnika u svojoj fabrici. Začudi se kada dođe do gorostasnog drveta, i naredi da se svi vrate svojim kućama. Ostaviše samo veliki stroj za bušenje, jer im on reče da bi mu mogao zatrebati. Kada se svi raziđoše, Kismof, kako se zvao fabrikant, izvadi knjigu poezije i poče čitati. Tako nestade...

Kada Sunce lagano kliznu preko ivice zemlje, on se pojavi pod drvetom, ali već spreman, znatiželjno i pohlepno poče bušiti veliku rupu u čarobnom brijegu, ne bi li pronašao izvor magije koju je, kako je vjerovao, brijeg imao u sebi, ne obraćajući pažnju na ljepote koje je doživio na svom kratkom putovanju. Na kraju izbuši tako veliku rupu, da su u nju mogla ući barem četiri čovjeka odjednom, ali ne nađe ništa osim zemlje, kamenja i žila čarobnog drveta. Uvjerivši se da je ostali trud uzaludan, pođe kući sa mišlju da odmah naredi nekome od radnika  da  vrati bušilicu u fabriku, psujući i proklinjući,ali ga noge izdadoše, pade na koljena, zemlja se zatrese, i čarobni brijeg zajedno sa pohlepnim fabrikantom Kismofom zauvijek nestade.

Od tada, svi koji pričaju ovu priču žale što zapis koji je mladi Lotran ostavio iza sebe ne pronađe neki pjesnik, pisac, ili slikar, jer on bi znao da se čarolija ne smije remetiti, već njegovati, i tako živjeti život iz priče, kakav svi želimo.

                                                                ©Boris Marić 2008