Davno sam čuo za krizu srednjih godina, i od tada me ta misao neprestano proganja. Ustvari ako malo bolje razmislim, biće mi drago ako dočekam tu krizu jer kako danas ljudi umiru sve mlađi, od srčanog udara, od raka, potrebna je sreća i puno truda da dočekaš "zlatne" godine. To su, kažu, četrdesete, mada je to individualno. Da se vratim na temu. Prvo naziv za tako nešto je krajnje neprikladan. Po onome što znam ljudi tada, ako mogu, kupuju motore, sportske automobile, trče za suknjama žena mnogo mlađim od njih...Pa to je druga mladost!

Ali pojavljuje se ne mali problem u svemu tome. Ja sam sada u sretnoj vezi, još sam mlad, a i mnogo volim djecu, tako da jedva čekam potomstvo.Volim svoju djevojku više od svega što mi može pasti na pamet, i ako ću je , planirano, nekada povrijediti, to se u mojoj glavi već sada pretvara u nesretnu vezu. Ne želim tu glupu krizu osjetiti na sebi, ma koliko dobro zvučala!

Opet kažu neki, to se ne može kontrolisati. To dolazi prirodno, baš kao i ljubav. Ne želim slušati te koještarije! Sve se može spriječiti na vrijeme. Naš je izbor kako ćemo postupiti u toj situaciji. Tako ja mislim. Mislim...Iz svega ovoga dolazi pitanje, oženiti se ili ne? Meni to zvuči kao Hamletova, biti ili ne biti? Nije to isto kao piti ili ne piti? To je manje važno. Ja bih na ovo Hamletovo pitanje svakako odgovorio sa biti, da, da, biti što više možeš, ali povrijediti ili trpiti? E to je pitanje! Evo tebi nešto za razmišljanje Hamlete, i vama psiholozi! Ako ta kriza, hm, srednjih godina dolazi neizbježno sa vremenom, ja neću trpiti i gutati u sebi. Slažete se psiholozi? Slažete! E, evo vam moja djevojka pa njoj to recite. Hajde!Recite joj da ću je prevariti! Kolebate se zar ne? Ha! Tako sam i mislio. Ne želite da ja trpim, pa da eksplodiram kao bomba i izvršim samoubistvo, ili nešto, a svejedno vam je hoću li povrijediti svoju djevojku, možda buduću ženu! Lijepo od vas. Hvala na ničemu.

Moram misliti. Moram brzo misliti jer vrijeme prolazi, bliži mi se glupa kriza srednjih godina, bliži se porodica, putovanja, posao i ostale nevolje koje idu uz njega, a ja i dalje ne znam odgovor. Šta da radim?! Srećom, bit ću radostan ako dočekam tu napornu krizu. To bi bila sreća u nesreći. Imam se i čemu radovati. Makar ću biti tada, ako budem.

Mnogi su mi rekli da se ostavim svega ovoga, da živim život kako ide, ali ja ne mogu. Ljudi jednostavno ne mogu! Idem ja. Vrijeme neumoljivo teče, kako sam već spomenuo. Eh da! Zaboravih vam reći! I moj otac je bio u krizi srednjih godina. Prevario je mamu. Sada je mrtav.

                                                                   ©Boris Marić 2008