| |
|
|
Autor Goranka Gudelj
|
|
Tuesday, 24 June 2008 |
|
Sveštenik se polako,gotovo nesigurno, penjao stepenicama ka sobi u potkrovlju skromnog parohijskog doma.Misli su mu brujile u glavi, misli i dileme upućene mladiću koji je sakriven čekao njegov dolazak. ''Moram mu reći da se prijavi policiji, moram,pa neće mu ništa,nije kriv,kažu oni koji su videli.Moram.'' Govorio je sveštenik sebi u bradu i polako pokucao na vrata i ne čekajući odgovor ušao.-Moraš se prijaviti, pa neće ti ništa, nisu oni neljudi,stranci su, ali nisu neljudi, razumeće,pa dete je istrčalo,a možda nije ni mnogo povređeno.Kažu da nije,eto...-izustio je u jednom dahu i nervozno spustio poslužavnik s hranom pored mladića.Mladić je zabrinutim pogledom posmatrao sveštenika.-Ne mogu oče, pa znate da nemam ni dozvolu za boravak, uhapsiće me sigurno,ja to ne mogu.Zar da čamim u zatvoru, pa moji me čekaju kod kuće da donesem bar neki novac koji sam teško zaradio....Ne,ne to ne dolazi u obzir.-reče mladić-Ne mogu više da te krijem, dovodim u nepriliku i crkvu i parohiju, pa jedva sam dobio neku pomoć od njih, molim te razmisli, pa to ti je jedini put, da se predaš- govorio je sveštenik i mislio na svoju malobrojnu pastvu koja se okupljala oko crkve u ovoj stranoj nepristupačnoj zemlji.Znao je da bi ga sigurno osudili ako bi njihov položaj bio ugrožen ovim njegovim činom.-Ne brinite, otići ću još večeras,snaći ću se,hvala Vam i za ovo-pomirljivo reče mladić-Grešiš sinko, naći će te, uhvatiti na granici, goniti kao lovinu.Bog neka ti pomogne da se odlučiš i odeš u policiju,poslušaj me.-Oprostite ali ne mogu,moram u domovinu to je važnije od svega, a i devojčica nije mnogo povređena, ja stvarno nisam kriv a kome da dokažem, baš će mi oni verovati.Mislite da će da svedoče u moju korist oni silni ljudi koji su bili na ulici i videli kad je ona biciklom naletela na auto,neće, neće..-Neka ti je Bog u pomoći,-izusti sveštenih i izađe.Večernja molitva je odzvanja crkvom i među malobrojnim vernicima.Sveštenik je vršio obred lako i sigurno dok su mu misli bile daleko u sobici u potkrovlju pored nesrećnog mladića. Teška crkvena vrata se naglo i silovito otvoriše i dva muškarca uđu u crkvu.Sveštenik je krajičkom oka razaznao policijsku uniformu.Niz leđa mu prođoše žmarci straha i strepnje. Na kraju obreda policajci dođoše do njega.-Gospodine,vi verovatno znate za saobraćajnu nesreću u kojoj je učestvovao Vaš zemljak i kukavički pobegao.Mi ga tražimo i naći ćemo ga, sigurno, bolje je da ako znate gde je to nam saopštite.Naravno, koristićemo sva policijska sredstva pa i pretres.Vi ste božji izaslanik i znate šta je pravedno te očekujem da ćete surađivati.- reče samouvereno policijski inspektor.- Pa naravno da bi rekao da išta znam,pa meni se taj mlađi svet i ne javlja kada dođe ovamo – pomalo nervozno odgovori sveštenik i oseti kako se grašci znoja igraju na njegovom čelu.-Dobro, izvršićemo pretres- reče inspektor i krena iz crkve ka parohijskom domu.Dok su policajci obilazili prostorije doma, sveštenik je u sebi molio Boga da mu da bar neki znak pomoći u ovoj nevolji u kojoj se našao.''Neka ga i nađu, neka se završi ova agonija pa makar i mene optužili za saučesništvo''-mislio je u sebi.Kad su se uspeli do sobice u potkrovlju sveštenik u sebi oseti izvesno olakšanje koje mu donosi saznanje da će se predajom mladića konačno rešiti ova zla kob.Inspektor grubo otvori vrata a u sobici nije bilo nikoga,sveštenik ustuknu i sam zatečen prizorom uredno nameštene sobe.-Vidite da nikoga ne krijem- gotovo razdragano reče sveštenik-U redu, ali ako budete imeli bilo kakav kontak,recite mu da definitivno nije kriv,svedoci su potvrdili da je devojčica istrčala, ali moramo da uzmemo izjavu, zakoni,administracija, šta ćete - mirnijim, gotovo prijateljskim tonom reče inspektor i pozdravi se sa sveštenikom.Prošla su dva dana a od mladića nikakvog glasa.Sveštenik se vratio svojim redovnim obavezama povremeno misleći o njemu.Tog jutra dok se spremao da krene na jutarnju službu,otvori dnevne novine i pri kraju strane ugleda natpis:''Mladić J.S. ubijen pri ilegalnom pokušaju prelaska granice''.Dalje nije trebao da čita, pogleda u nebo i drhtavim glasom izusti ''Bože pomozi mi''. Gudelj Goranka ,2007 god.
|
|
|
|
|
|
|