Možda je za sve logika kriva

I škola u kojoj se o njoj uči.

Ni u snovima kao i na javi nema logike, mila!

A java je taj banalni život

I sve što on sa sobom nosi.

Nema tu uvijek leptirića i cvijeća u kosi.

Samo ponekad muzika svjetla

Duši razmekša put.

Sve je ostalo

Brezova metla

Što zgrće i to što je logično i sve drugo

Obično i neobično.

Smrkne se danju i dan zasja u sred tmine

Prospe se kiša kad treba sunce da sine.

Zato zgrči prste i noktima zagrebi zemlju

Jer kad nas odmetla realnost

Ostaće barem nešto kao dobitak.

Nešto, kao ono crno ispod nokta.

I živi, živi u snovima

Kad god možeš.

Jer to je jedini lijek.

Uljepšaj sebi trenutke,

Ako je moguće,

Jer začas prođe vijek.

                    Petar Vasić