Kad od Fortune prezren i od ljudi,
Tuzi izgnanstva posve sam se predam,
I gluhi svod mi muči krik iz grudi,
I kunem sudbu i sam sebe gledam -
Kao taj želeć bogat bit, pun nade,
Lijep kao onaj, s krugom prijatelja,
Da vješt sam i da znam što drugi znade,
Bez svega što je radost mi i želja,
Ipak se tebe, prezirući žiće,
Sjetim, i tad mi zanos što me hvata,
Ko ševa koja s mrkog tla dok sviće
Diže se, himnom slavi rajska vrata:
Jer tvoja ljubav takvo mi je zlato,
Da s kraljem ne bih mijenjao se zato.

Slikara moje igrahu se zjene
Stavivši lik ti na mog srca platno;
Tijelo mi rub je da mu okvir djene,
A perspektiva umijeće je zlatno -
Jer kroz slikara vidiš način kojim
Slikana vjerno ta je slika što je
Još u dućanu u grudima mojim,
Kom okna zjene ostakliše tvoje;
Očima, gle, poslužile su oči: -
Moje tvoj lik naslikahu, a zjene
Tvoje su okna grudi mi gdje toči
Sunce se, da te promatra kroz mene:
Vid vješt je, al naslikat mu je znano
Tek to što vidi, srce mu je strano.

Nisam ja onaj pjesnik kojem treba
Lažna ljepota da mu teče stih,
Koji za ukras sve urese neba
Uzima, u njem da opjeva njih,
S mjesecom, suncem, zemljom, morskim dnom,
Travanjskim cvijećem i svim što svod plavi
Dragocjeno u plastu krije svom.
Iskreno, ko što ljubim, pišem ja,
Stog dragi moj je, znajte, lika krasnog
Kao i mnogi, iako ne sja
Nalik na zlatne svijeće s neba jasnog:
Drugi svom stihu mogu laž dodavat;
Ja ne hvalim, jer ne mislim prodavat.

Što ti je imaš, nije sve zlo moje,
Premda je vrlo voljeh, mogu reći;
Što ona ima tebe bol mi to je,
Gubitak što će najdublje me peći.
Prekršitelji, pravdam prijestup vama: —
Voliš je jer znaš da je volim i ja,
I zbog mene te ona tjera sama
Da snubiš je, to zbog mene joj prija.
Izgubim li te, sva je ljubav njena,
Izgubim nju li, s njom ćeš i nju steći:
Ja sam sam, skupa vi, i tog mi trena,
Zbog mene, križ taj stavljate na pleći.
Ali gle: jedno nas smo dva, to znamo.
- Ah! ona dakle ljubi mene samo!