|
Autor Tomislav Raum
|
|
субота, 20 септембар 2008 |
Sjedim na stolici
sve dok ne utonem u more.
Dokučiti ne mogu gordost očiglednog.
U beskrajnoj tekućini
ježuri se od zvukova
životinja probuđena u mraku.
U njezinoj utrobi vezujem cipele.
Ogromno mirisno stablo
plamti snagom nepomičnog putovanja,
teškim zagrljajem nakvašeno.
Moglo bi to biti znamenje, te krpe mraka,
te zasječene oči i zamah među bedrima
sred jastuka što svija te,
u slivnik niz leđa kad sklizne vrijeme,
kad treperava svjetlost
pobjegne kroz prste
u odsjeve na stolu,
a najokrugliji dodir
pod kožu u živce,
u krv ,u sluz
te otkapava
i otkucava
kap i sat.
|
