Zatvoreni u noć, plašeći se zore, stavljaju mi uteg na lijevo rame, uteg tromosti i bola.
Na pokošenim livadama kao kukci ostavljaju mirisne tragove.
U prividu tek stigoše na tržnicu, nategnuše splet struna nevidljivih; iluzijom udaranja da svije se srce, tužno da zatreperi u grlu mogući besmisao suze.
