Eniaroyah.Com Advertisement
Naslovna strana arrow Erotske priče arrow Žena dan, žena noć
Friday, 21 November 2008
 
 

Žena dan, žena noć
Autor Nikica Banić   
Saturday, 04 October 2008

1.

Svako jutro, kad se probudim poljubim dunju, onu koja me privuče. Nije, nije to uvek ista. Tren ih bira, a ne ja. Tren koji usledi po otresanju krmelja. Onaj tren u kom im prilazim. Pospan, svakako. Kroz taj miris prodje mi puno toga. Sav život, prošao do tada. A puno ga je, mora se priznati. Puno ga je, jesam li rekao? Ma, to što živimo nije život već svakodnevnica, kolotečina. Koga vredjam, nek preskoči. Svi mu pomažemo. Hoćemo li, hoćemo! Dogovor je pao. Tri-četiri: HOOOP. Srećno mu sletanje bilo. Onom koji ovo preskače. Nekud hita, ili ... Za one koji nastavljaju čitanje, nastavljam: život je samo ono što nam se po prvi put dogodi, desi, sve ostalo je ponavljanje, svakodnevnica. Dan za danom, dan i noć, oborine i obdanica. Život u jedan miris stane. Protivite se, ništa zato. Završiću sa ovim: Padobranac kome zakaže padobran, a ipak srećno se prizemi, kaže, “ceo život prodje ti kroz glavu”. I sve to za nekoliko sekundi. A kome verovati do onima, koji su ljubili žvalava usta smrti. Ne mislim ja uvek o njoj tako. Poštivam je, videćete i sami. Ako dodje na vreme, smrt je jedna ugladjena starica kojoj treba društvo, i kao izaslanik u ime Onoga, poziva. Lepo, lepše ne može biti. Red je, red. Ali, kad ona uzjaše metlu i gura se preko reda, onda je to nešto drugo. Onda je ona žvalava i alava. U lice nego šta. Pljujem, pljujem i to sa apetitom.
Sve sam pripremio. Nema greške! Vrata od dvorišta su otključana. Vrata od kuće otključana i tik otvorena. Da ne škripe. Noć idealna, matori su već zaspali. I od sobe otškrinuta. U hodniku svetlo pogašeno. U sobi dunje mirišu. I ona natrula bolje se čuje. Baš vonja. Smeta vam. Morao sam ga upotrebiti jer miriše nekako mi je bledunjavo. Vonja, je nekako prodorno, napada nosnice. Moćnije, brate. Pardon, zaneo sam se. Nije ni čudo, ako se prisetim da sam kao i Dobrilo Nenadić oduvek želeo da budem voćar. On postade veliki pisac istorijskih romana i malinar, a ja ... ode misao. A ja kolekcionar dunja i dunjaca. Stoje na straži na starom ormanu, od babe ostanulom.
Evo je, udje. Kako ja to: brzo... bez najave, bez brecanja u zvona i zvonjave reči. Naprosto, evo je. Udje u sobu kao da se spasila od nekog progona. I jeste. Treba proći ovo tudje dvorište. Pas može da zalaje svakog momenta, ali taj laje, samo kad hoće da se igra, kad mu neko nedostaje za igru.
Smeje se, srećnim smehom, ako takav postoji. Sve žene se tako smeju, kad udju u gajbu. Bez razloga, i razgovor započnu. Nema veze sa tim njihovim smehom. Ama baš nikakve. On se, to jest, ja u ovom slučaju, ja sam se već pripremio.
“Da li je zima?”
Idem kapiju da zaključam. Tobože mogu doći kumovi, koji dugo budu u trg. radnji, zaključaju je, pa zapucaju pravo kumu. Nema veze ako on spava, probudićemo ga. Ako nešto drugo radi, neodložno, prekinućemo ga, nastaviće. Ima kad. Za njih nema prepreka. A onda prebace klince preko zaključane kapije. Deca k’o deca, naučimo od malena da im se radujemo, pa ih posle grdimo, kad nas prodje ... pa što onda zaključavaš kad će preskočiti. Neće oni doći, neko drugi bi mogao da bane. Ako baš hoćete, i kad bi oni naišli, deca su porasla i za živu glavu ne bi se penjali preko. Prošla ih volja i gotovo.
Ona se već skinula, u krevet legla.
“Ala si ugrejao, ala si ...” Unosila se u perine, ni krevet nije ostavljala ravnodušnim. Gasim teve, skidam gaće. Sve jedna rečenica i teve i gaće jer se brzo sve to odvija. Munjevito, poseri me bože.
“Ne moraš. Neka ga.” Ovo izusti za televizor. Pre njenog dolaska isprobao sam koliko treba dići roletne da se vidi prigušeno u sobi. Dovoljno svetla za nas dvoje. Polarna noć, malo deblja.
“Jesi li za crno vino?”
“Može!” Ovo može govorilo je da je za crno vino i ohhhhhhooooooooooho. Uzmem dve čaše, prve su. Hteo sam da ih izbegnem, ali ne mogu. Ne da mi se. Morao bih na sasvim drugi kraj, pa da onda otvorim i uzmem druge. A nema vremena odlagnju. U ovim trenucima zasigurno, ne. Ne sluti ona da sam u njih tako često pišo. Letos. Kad bih došao s trčanja. Popunio bih ih, a ujutro bi se hvatala skramica. Svašta bi labolatorija pokazala. Svašta bi lekari napričali da sam ih odneo. Valjda tako ide. Popovi mrtvima, lekari živima trabunjaju. Ni jedan nauk, bilo koji, ne da na se.
Dodajem čašu. Kucamo se. Ispijam do pola. I ona, isto. Ležem pokraj nje. U rukama nam čaše štrče. I on se meškolji, proteže. Povučem tek samo malo da pokažem pravac. I ona za mnom. Predje me. Iskapi do dna. Ja dovršim svoju. Vino ne želi da se u ustima širi poput jezera ili bare, već korito svoje hoće, kroz grlo reku ponornicu da pravi.
Čaše ostavim. Masira me po grudima, tek poneka dlačica po njima, od dlakavog tepiha ni govora. Zalazite onde, gde ne možete zaći. Oće mi se, nešto sam raspoložen. Idemo dalje. I da nećemo moramo. Idemo dalje, nije naša rečenica. Nju izgovara život, bilo čiji. Svija se uz mene. Ruke prebacila preko mene, spleli smo se. Šta reći: dve žalosne vrbe. Senke su nas pokazale. Ljubimo se, jezičkom palaca, tako zmija palaca, nema da kruži k’o da usnu harmoniku svira kako joj ja pokazujem, nego tera unutra kao da mi zube pere četkicom, dosta pranja, ne kažem joj, umesto toga, predlažem joj “sidji dole”, već joj glavu natičem niže, snebiva se, polako ponire, ljubi ga skraja sve van glavića, sad će i s vrha, brazda ga zubima, ovo je najbolji način da utvrdite kakve zube ima, sekutići su joj posebno zašiljeni kao u Dejvi Bovija, muzičara; onaj što ima jedno oko zeleno, a drugo plave boje, ma, dobro, nikad videli, onda, kao u vampira, njega znate, iako ga niste videli, a onda ga uzjaše i jaše, sigurna u sedlu, pocupkuje, iiiiiiiiii od svega pamtim: sva oblažila, njihala se k’o u klackalici, nekoliko puta sam je ugrizao da ostavim svoj pečat, muška šoviniskinja. A ona je u jednom trenu pokazala više pupka, svoga naravno, “dovde je stigao”, u njegovo ime zategao sam je svom jačinom, jako je prdila. Već vaм dosadilo, ‘oću li staviti tačku. ‘Oću, stavljam je.
2.
Da li sam te ... dok si bila odsutna? Kao i većina pitanja, ne samo tvojih i tudjih. I ovo je lako zgeldati. Znaš koliko si bila odsutna, van. Pomnožiš to vreme sa koeficijentom razdrmavanja kreveta i izmeriš vrednost prevare. Ako je na nuli, pouzdan znak da te nisam varao. A kako ćeš izmeriti koeficijent. Lako, meni je sve lako. Lako, laknulo mi. S onim instrumentom što se meri buka. Kako se zove? Ne ide, možda sam nekad i čuo, ne sećam se. Mogao bih se napregnuti. Ali bolje, raspitaću se. Svaki selekcionar je i u neku ruku gotovan. Izvršiš selekciju, bilo o čemu da se radi, u ovom slučaju o nazivu tog instrumenta, i opterećenje mozgića je manje, daš mu lufta. Saznaću kako se ... Sećaš se valjda kako se pre tvog odlaska drmao. Krevet, mislim. A kako sad. Instrument će pokazati buku u decibelima i to je to. Ma, nije. Imaš ti uvo. Oduvek si ga imala. Tanjušno i klempavo. I sama možeš da proceniš. Kakvi instrumenti, beš nauku. Ona nas je do ovog dovela. Do ččččččččega, pitaš i ti. Nema od tog ništa. Šššššššibe.
Da legnemo u krevet. Pametno, pametnice moja! Samo pre tehničkog prijema našeg kreveta, zamoljavam te, odbi moju povećanu zainteresovanost zbog tvog odsustva od tri godine.
Ruke sam stavio preko polutki. Guzove joj još više raširio dlanovima koji su podsećali na meduze, one što su na televiziji pokazivali, kao retki, veliki, najveći primerci do tada otkriveni. Čak je Kusto, Francuz, moreplovac, ronilac, zagledan u dubine, ako se ne varam, zbog toga dobio nagradu francuske akademije, ili, možda grešim, od samog predsednika države. Veliko otkriće, velika stvar. Svi su videli širom sveta. Serija bila. A ovo ne vidi niko, samo ona i ja osećamo. Mrak nas pokriva. Njemu hvala, on je najbolji pokrivač. Još, ako je magla i neka sočica, sitna kiša ti je to, bolje zaštite nema. Ni savremeni senzori su prdac prema ovome. Bunite se na ovo. Samo jedna činjenica da ne idem dalje, nije mi cilj da navijam za sebe, pobede su mi se ogadile, moje stopalo čvrsto u zemlju prijanja, dobro kažete, “uskoro će i u zemlju zatrpati”, jer sam godina napapirčio, koje i vama želim, odoh daleko, daljine vuku u širinu, ali ponoviću početak: samo jedna činjenica: avion ne može da sleti, ako je magla. I tačka. Možda je ovo nabusitost. Može mi se, u mene je pisalo. Čitajte dalje, ako hoćete. Ako nećete, ima ko hoće. A da i nema, psovka bi sledila. Jezik treba štediti na tim stvarima, ponekad. Pošto sam vas udavio fantaziranjem, blagim oblikom filosofiranja, nabedjenim svakako oblikom, moram iznova. Mnogo toga ste sa mnom optrpeli, pa ... Ruke sam stavio preko polutki. Guzove joj još više raširio dlanovima. Niko joj to nije radio oslovljava se na ženskom jeziku. Daje mi ideju, da, idem dalje. Srednji prst razgibavam, opa držeći je, u formi je. Nalazim joj šupak, šupčić. Suv, prekrstim ga, gore-dole, tamo-vamo i stanem. Stanem na njega. Jagodica prijanja za njega. Nije očekivala, ne buni se. Srednji polako kruži k’o list na vodi dok ga voda ne zaustavi. Onda u vir udje, unese ga. Tako i sada. Tako i ovde.

 
Sledeće >
Prijavi se
Da bi objavili delo na sajtu morate se prijaviti, ili prvo registrovati besplatno ako to još uvek niste učinili. Svi koji nisu zainteresovani za objavljivanje, ali vole da čitaju i pričaju o knjigama, mogu da se registruju na forumu i započnu diskusiju...
Pomoć uživo!
 
Top! Top!