Eniaroyah.Com - Ovo je mogla da bude jedna gotovo topla priča

Ovo je mogla da bude jedna gotovo topla priča

Autor Zoran Plavšić

уторак, 12 мај 2009

Večeras izlazim. Osjećam neki pritisak već skoro sat. Jedva čekam da izađem na zrak. Postaje mi zagušljivo. Nekakva neprijatna promaja u talasima kvari mi raspoloženje. Polako se pakujem, oblačim svoje najbolje odijelo. Jedva čekam da izađem da vidim reakciju oko sebe. Igranka je večeras u desetom selu. Mnogo mladog svijeta skupilo se. Subota je. Muzika trešti iz starih zvučnika, koji neprijatnim pucketanjem i ono malo zadovoljstva zbog slušanja muzike čine nepodnošljivim, al ko mari. Vrijeme je za provod.

Stigao sam prvi. Oko mene još nikog. Zauzimam što bolji položaj.

Polako se namještam.

Gledam prema ulazu. Samo što nisu. Mrak je već odavno pao.

Čujem korake. Ops, evo ga.

„Zdravo Dugački“-pozdravih.

„Zdravo Debeli“-otpozdravi – „Sam si?-upita me.

„Imaš intenzivan miris, šta koristiš?“-pokušao sam da izbjegnem odgovor brzim pitanjem.

„Isto što i ti, ali čini mi se da ti bez bijelog luka ne ideš nikud“-odgovori Dugački. Crnomanjast mlađi lik. Izuzetnog držanja, uspravan bez obzira na svoju visinu. Pomalo narcisoidan, stalno je pogledao u pravcu jedinog ogledala.

„Bijeli luk“-ponavljao sam u sebi. „Šta mi je to trebalo, postaću asocijalan, stvarno se osjeti.

Miris se tačno uvukao u svaku poru“-razmišljao sam odsutno.

U razmišljanju me prerkide ubrzan bat koraka. Evo ga stiže zav zadihan Meki.

Uvijek nekako pogubljen i rastresit. Ništa s ničim kod njega nije bilo. U šali smo ga zajebavali da nema pašče za što da ga ujede.

Polako se razmještao. Gledajući oko sebe. Potrajalo je minut dva prije nego je sebi došao.

Sav zajapuren pozdravi,-„ Zdravo Dugački, Debeli“-otpuhnu.

„Ovdje se malo osjeti?“ kao da konstatova i upita Meki.

Neprijatno sam se osjećao.

„Prokleti bijeli luk“-psovao sam sebi u bradu.

„Nije se osjećalo dok ti nisi ušao!“-gotovo otresito odbrusi Dugački.

Bi mi lakše.

Meki se još namještao birajući najbolju poziciju, lutajući pogledom. Nije bio omiljen zbog načina kako se borio za svoju poziciju. Bljedunjavo žut, neuredan nije bio nekakvo društvo.

Dugački se malo opustio. Zbog vrućine počeo je da se preznojava i pomalo osjeti. Imao je intenzivan miris, koji je ispunjavao prostoriju.

Dok smo kulirali, začuli smo korake. Podigli smo pogled ka ulazu očekujući da dođe On.

Stigao je Smotani. Bio je opasan. Njega su svi izbjegavali.

„Zdravo Smotani“-s poštovanjem pozdravi Dugački. Nekako Dugački pred njim uopšte nije izgledao dugačak. Imali smo dojam da je Smotani bio duži od Dugačkog, al zbog svog stava ostao je Smotani.

„Meki šta si se raširio“-Smotani upozori Mekog i smjesti se kraj njega.

„Meki mogao si barem da se istuširaš“-prekori ga Smotani.

„Nisam stigao, bio sam u žurbi“-odgovori Meki.

„Debeli opet bijeli luk, čuo sam da je zdrav“-konstatova Smotani, onako poluokrenuto od mene, izbjegavajući moj pogled.

„To je jače od mene“-gotovo šapćući odgovorih.

Atmosfera je rasla. Raja je počela da žari i pali. Pristizali su jedan po jedan. Svi sami. Niko u društvu.

Nedefinisani je stigao tako brzo. Kao iz topa ispaljen. Sav pogubljen. Dotjeran onako ko za svaki dan. Graorasto odijelo broj veće nije moglo da sakrije njegove nedostatke. Bio je svjestan njih, ali navikao se. Nije se ljutio na nadimak. Rekao je da će početi da vježba, ali uvijek se sve završavalo na tom obećanju.

Tvrtko je stigao poslije puno natezanja na ulazu. Oko njega je uvijek bila neka galama. Bio je jedan od onih čvrstih momaka koji je plijenio svojim izgledom. Uvijek besprekorno obučen po posljednjoj modi. Zategnutog i glatkog tijela, prolazioje kroz gužvu takvom lakoćom kao da je sam u prostoriji. Volio je da stoji između Nedefinisanog i mekog želeći da naglasi svoje izvajano tijelo.

„Pizda Vam materina, kupate li se Vas dvojica ikako“-opsova ih Tvrtko, tražeći novo mjesto.

Stao je kraj mene. „Volim miris bijelog luka, volim jake mirise“-nastavi Tvrtko.

„Vrućina je neka večeras, vidiš li ti samo šta je muha?-lično meni se obraćao.

Ja sam nekako rastao. Tvrtko je bio kraj mene i razgovarali smo.

Svježe obrijan i naparfemisan nije mogao ukloniti miris roštilja i kuvanih jaja.

Sjajno smo se slagali.

Dugački je klonuo. Naslonio se na Smotanog. Na momente nismo znali ko je ko. Gotovo zagrljeni ostali su do dugo u noć nešto razgovarajući.

Žurka je bila dobra. Stiglo je još nekoliko faca. Tanki je u ćošku nešto dogovarao sa Mekim.

Rijetki je stigao među zadnjima. Nedugo poslije Blizanaca koji usput rečeno ni po čemu nisu bili slični, al eto svi su im govorili da liče jedan na drugog. Prije bih rekao da su isto mirisali , a ne ličili, al ko mari.

Žurka se otegla do duboko u noć. Atmosfera je splasnula.

Šta nas je ovdje, a svi smo različiti. Svi došli na zabavu, al svi ne uživamo. Različiti karakteri pa to ti je.

Stojan je ušao, upalio svjetlo.

„Pizda Vam materina nekulturna, niko da pusti vodu za sobom“-opsova Stojan.

Hladni talas osvježenja razbudi nas i panično natjera da se uhvatimo čvrsto u koaliciju.

Ostalo nas je par jačih i čvršćih. Drugi talas nas je desetkovao.

Plovio sam. Na rijeci se mjesec kupao. Izvaljen na leđa duboko sam razmišljao kako smo pred bujicom svi isti. Nikoga nije bilo u blizini. Osluškivao sam noć oko sebe.

Talasi su me izmorili i žubor vode me je uspavao.

Bože kakav dan. Utonuo sam u san.