| Dnevnik |
| Autor Arvin Kamberi | |||||||||
| понедељак, 22 јун 2009 | |||||||||
|
Kratka priča o ne življenju življenja. Taj prokleti dnevnik.
"Puno godina smo već bili u toj pećini, rupi, kako su je neki zvali, meni je izgledala kao pećina. Znao sam da je odatle sunce nemoguće videti, imala je nekakv čudan miris fosfora koji se naročito širio u trenucima kada smo se budili (ne bih mogao da kažem da su to bila jutra već samo vreme kada su svi ustajali). Iznad nas su se čuli točkovi, veliki teški i puni vode, kao i kiša koja se takođe čula u trenucima kada bi svi zaćutali, tamno crveni zidovi i vlaga koja se uvlačila u pore" Čitao sam taj dnevnik bez predaha vec nekoliko dana. Bio je to dnevnik par novinara zarobljenih od strane revolucionarno-levičarskog pokreta u Južnoj Americi. Do mojih ruku je došao čudnim putem na yard-sale-u na koji sam pre para nedelja naleteo. Bio je u kožnom povezu punom znoja i prekora. Pogledao sam unutra i nažalost kupio ga. Od tada nemam mira. "Hranu sam nam ubacivali kroz nekakav otvor koji je takođe bio mračan, oči su nam navikle na mrak ali ipak nisam mogao jasno da vidim lice koje je bilo do mene. Lice moje najlepše, sa kojom sam pošao na ovo prokleto putovanje. Njeno lice je za mene bilo samo urezano sećanje i ništa više. Zagrljaj i razmišljanje o našim najmilijima su nam bili jedini način da ostanemo koliko toliko normalni" Jedna ideja mi se sve vreme motala po glavi. Morao sam da napišem jednu priču o njihovim patnjama. O njihovoj želji za slobodom, izlaskom iz pećine. Iz mraka u kojem su bili toliko dugo. Hteo sam da ispričam kako se čovek moze boriti protiv svega, da oslikam njihova osećanja. Morao sam im se na taj način odužiti. Seo sam za svoj komp i pokušao da počnem. Gledao sam kroz prozor u reku, njena površina je polako počela da se meskolji od kapi kiše. Nije mi išlo. Hteo sam da počnem od naslova ali ni to nije išlo. Prvih nekoliko redova, opet ništa. Pogledao sam u moju ženu koja je sve vreme sedela na kauču i buljila u TV. Ni jedna jedina trunka inspiracije. Osećao sam bezveze. Kao da sam isprljan tim iskrenim svedočanstvom ali nisam znao kako da se operem. Osećao sam se kao kad sudovi koji su oprani stoje van nekoliko nedelja na polici. Čisti su, a ipak prljavi od prašine koja je napadala na njih. Odlučio sam da odem do redakcije i pokušam tamo da nesto napišem. Možda u radnoj atmosferi budem imao vise sreće. Obukao sam se i izašao, a moja žena me je pozdravila ne skidajući pogled s’ televizora. Sišao sam u metro a ceo "Elephant&Castle" je mirisao na radni dan pun besplatnih novina. Stanicom se širio blagi miris fosfora. I kroz celi "Piccadilly line". Čitao sam svoje besplatne novine i razmišljao kako bih mogao da ispričam priču o osećanjima ljudi koji su zatvoreni u pećini, u bestragiji latinske amerike. Ništa mi nije padalo na pamet. Ni jedan jedini način na koji bi mogo da ispričam tu priču. U novinama je stajao veliki naslov "Katastrofa u fabrici šibica." Izašao sam na svojoj stanici i polako pošao do posla. Kiša je već jako padala. Prilazio sam svojoj kancelariji od crvene fasadne cigle. I sama unutrašnjost je bila crvena, tamno crvena sa prelivima svetlije crvene. Seo za svoj sto i opet počeo. I ništa dalje od toga. Doduše, sada sam napisao naslov "Izaći iz pećine, Priča o Hrabrim Ljudima". Ma to nije to. Odmah sam ga izgužvao. Pokušao sam jos par puta, nisam bio ništa bolje sreće. Sišao sam do kantine, mozda će hrana da me malo oraspoloži i pokrene inspiraciju. Kroz mračni tunel sam se spustio do kantine u kojoj je bilo nestalo svetla. Kuvarica je bacila tanjir pred mene. Nisam ni video šta jedem jer je par sveća koje su zamenjivale sijalice, bacalo slabu svetlost samo po uglovima prostorije. Pojeo sam svoj grašak, ili pirinac. Nisam bio siguran, delom jer nisam video, delom jer sam bez prestanka razmišljao o tome kako da uobličim svoju priču. Kako? kako?... mučile su me te misli. Pa pisao sam o tolikim stvarima, a sada ne mogu da ispričam nesto sto me je zaista potreslo. Pošto mi ni ručak nije pomogao, razmišljao sam da li da se vratim u svoju tamno crvenu kancelariju ili izadjem malo na vazduh. Opredelio sam se za ovo drugo. Pošao sam do mog dobrog prijatelja koji je bio vlasnik malog bistroa ispod nadvoznjaka. Kiša je pljuštala bez naznaka da bi mogla da stane u skorije vreme. Usao sam kod njega i sa vrata ga pozdravio našim starim pozdravom. Seo sam i naručio kafu koju je on doneo i pridružio mi se. Odmah sam mu ispričao sta me muči. I koliko me to muči. Slušao me je dok su iznad nas tutnjali teški kamioni. Ogromni, teški. Točkovi puni kiše prekidali su naše ćaskanje. Ipak me je saslušao do kraja i slegao ramenima: "Ti si uvek imao inspiraciju za razne teme, ne mogu da objasnim otkud to da je sada u tebi nema". Ispričali smo se o svim najvaznijim stvarima na svetu i tih 15 minuta je brzo prošlo. Izašao sam i nije mi bilo lakše ni malo. Telefon je zazvonio. Moja žena me je zvala buljeci u televizor. Rekla je "treba nam neki ručak, i neki desert, i molim te pokupi decu iz vrtića kada se vratiš." Sve je to izgovorila neprestano buljeci u televizor. Sećao sam se moje žene pre vremena kada je počela da bulji u televizor. Bila je zaista prelepa, i sada je ali ne uspevam da je vidim od odsjaja katodne radijacije. Kristalno jasno sam se sećao toga. Odjavio sam se s posla i ponovo pošao ka stanici metroa. Putujući ka obdaništu, skrhan činjenicom da nisam sposoban da opišem patnje tih jadnih ljudi, na pamet mi je pala jedan stvar koju je koliko sinoć pomenuo moj drugi dobar prijatelj. Kako se ranije nisam toga setio?! Bio sam u dvorištu vrtića, odjednom čudno samozadovoljan. Kako se ranije nisam setio šta mi je prijatelj rekao? Sasvim jednostavno - " Ne mozeš da piseš o nečemu što ne poznaješ"!! Da, to je bilo to. To nije bio moj život, to nisu bila moja osećanja. Ja to ne poznajem, zato nisam mogao o tome da pišem. Nasmejao sam se, dok su mi moja dva mala anđela trčala u zagrljaj. Bio sam sretan, ja ne zivim takav život! Pošli smo lagano na sladoled, biće to lep dan iako napolju pada kiša.
3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved." |
|||||||||
| < Prethodno | Sledeće > |
|---|








