Kami

Polupraznim barom odjekivali su stihovi What a Wonderful World Louisa Armstronga dok je stojeći za barom crnooki muškarac kratke kose ispijao svoje petnaesto piće. Štok mu je grijao unutrašnjost dok se pitao gdje je pogriješio. Nije ni primjetio kada je sjela. Eleganta, bujne crne kose i predivnih bademastih očiju promatrala je prisutne dok joj pogled nije pao na njega. Lice joj je bilo prekriveno kirurškom maskom što je bila standardna pojava u Japanu za ovo vrijeme.  Konobar koji ju je došao uslužiti nije ništa shvatio, ali odjednom je bio pokraj stranca s bocom Štoka i govorio mu da ga je mlada dama pozvala na piće. Pogled na bocu i djevojku bio je dovoljan da prihvati poziv. Nonšalantno je prišao i sjeo. Promatrao joj je dok je polagano ispijao tekućinu koja više nije imala utjecaja na njega. Ispod maske se moglo nazreti da mu se smiješi. Sjedio je možda tako nekoliko trenutaka u tišini i napokon progovorio tečnim japanskim.

 ‘’Hvala na piću. Nešto sam neraspoložen danas pa sam odlučio malo izaći i zaboraviti bol. Svako društvo je bolje od nikakvog, a vaše je posebno ugodno.’’

 Zahihotala se.

 ‘’Ja sam John.’’ pružio joj je ruku.

‘’Kami. Drago mi je. Gdje si odsjeo?’’

‘’Oak hotel. Nije nešto posebno, ali odgovara mi. Trebao mi je odmor pa sam odlučio opet posjetiti Japan. Malo je se promijenuo od kada sam zadnji put bio ovdje.’’

‘’Ne bi znala. Meni je ovaj grad dom, navikla sam na njega. Po tvom govoru vidim da si proveo dosta vremena ovdje, iako ne mogu baš odrediti tvoj naglasak.’’ Gledao ju je u oči i pitao se zašto je tako ljubazna prema njemu. Ponašala se kao da ga oduvijek zna i pokušava ga utješiti.

‘’Davno je to bilo. Ima meni godina iako mi se na licu to baš i ne vidi.’’ nasmiješio se i natočio si piće. ‘’Nepristojno je od mene da pijem,a da vas nisam ponudio.’’

‘’ Ne pijem alkohol, hvala. I molim te prestani mi se obraćati s vi. Slobodno prijeđi na ti.’’ Opet se zahihotala i skrenula pogled prema velikom prozoru koji je pružao lijep pogled na tokijske nebodere. ‘’Grad je tako lijep u ovo vrijeme godine. Samo da nema smoga i peluda. Alergična sam.’’

‘’Primjetio sam.’’

Začuđeno ga je pogledala ‘’A kako?’’

‘’Maska’’. Sada se on nasmijao. ‘’Da ti ne smeta pelud ne bi je nosila.’’

‘’Imaš pravo.’’ Oboje su se nasmijali. Tek je sada shvatio koliko joj je milozvučan glas. Trebala mu je utjeha večeras, a činilo se da mu ju je sudbina poslala u vidu ove djevojke.

‘’Koliko ti je godina Kami?’’

‘’Dvadeset i osam’’ Koliko je tebi. Ne čekaj, dopusti mi da pogodim.’’

‘’Slobodno.’’

‘’Trideet i sedam. Jesam li pogodila.’’ Primakla je svoju glavu njegovoj i zagledala se u njegove oči.

‘’Pa u neku ruku mi laskaš. Nekoliko godina gore, ali možemo se večeras pretvarati da nisam prešao pedesetu.’’

‘’Zezaš me. Nemoguće. Igledaš tako…’’

Prekinuo ju je ‘’Mlado. Znam. Neki bi rekli da sam sretan. Ako ništa mogu sada biti s predivnom mladom damom i ne osjećati nikakvu grižnju savjesti oko toga.’’ Nabacio je široki osmjeh. Veseli nalet smijeha koji je dobio umjesto odgovora razveselio ga je. Iako je lagao za godine osjećao se ugodno.

‘’Onda još mi nisi odgovorio. Kako tako dobro govoriš japanski.’’

‘’Dok sam bio mlađi proveo sam godinu ovdje. Brzo učim jezike pa mi sada nije dugo trebalo da se podsjetim.’’

‘’Zanimljivo.’’ Bacila je pogled na sat.

‘’Lijepe ruke’’ prošlo mu je glavom.  

‘’Već je kasno. Mislim da ću morati ići.’’

‘’Šteta. Ponadao sam se da ćeš ostati barem još malo.’’

‘Znaš ako želiš mogao bi me odpratiti do stana. Ne živim daleko.’’

‘’Bilo bi mi zadovoljstvo.’’ Mahnuo je konobaru da dođe.

‘’Izvolite gospodine’’

‘’Naplati molim te.’’

Konobar ga je zbunjeno pogledao. ''Gospođica je sve platila.''

''Nije u redu da dama plaća moje opijanje, posebno kada nije ni okusila ni kap...''

''Ma tako si staromodan.''  S obe ruke ga je uhvatila oko pasa i zagrila. Nje dodir mu je prijao.

Izašli su iz bara i krenuli šetati. Držala ga je za desnu ruku i naslonila je glavu na njegovo rame. Miris njene kose mu je ulazio u nosnice. Nakon nekoliko minuta naglo je zastala i povukla ga u mračnu ulicu. Naslonila se na njega. Čudio se kako netko tako ženstven može biti tako jak, ali nije mu smetalo. Uhvatio ju je oko pasa i naglo prislonio uz zid. Bila je iznanađena njegovom snagom. Nije se trudio skinuti masku već ju je samo poljubio u čelo.

‘’Jesam li ti lijepa?’’ upitala ga je.

‘’Vrlo si lijepa.’’ odgovorio je zanesen njezinim tijelom.

Pokalo je počela skidati masku opet pitajući ‘’Jesam li lijepa?’’

Primaknuo je lice njenom očekujući poljubac ‘’Predivna.’’

Napokon je spala, a on se iz blaženog očekivanja smrzno na mjestu. Njeno lice od nosa prema dolje bila su ogromna usta, dvije gadne kožnate usne koje su se razmicale da pokažu redove oštrih zuba. Donja vilica joj se pomaknula do grudi, otkrivajući svu strahotu pravih ralja, iz kojih se začulo ‘’Jesam li lijepa?’’ Zubi su se sklopili oko njegova vrata i krv je počela teći.

 Ilija Zorić