| Pored okeana zla |
| Autor Ranko Trifković | |
| Thursday, 19 October 2006 | |
|
Šetao sam uz samu ivicu crnog okeana zla. Iako sam na sebi još uvek imao kupaće gaćice, bio sam uveliko spreman da krenem. Tumarao sam između kralja i njegove pratnje i posmatrao tužno krajolik. Više se odavno niko nije kupao u okeanu. Jedni koji je mogao da se kupa bio je kralj, ali on to nije činio zbog mnoštva obaveza koje su ga pritiskale. Od mojih plivačkih bravura ostale su samo poluzakopane plastične figure u različitim pozama. A okolo su još uvek ležali postavljeni peškiri i elita koja se tromo okretala na njima, pušila i pravila da im je zaista tu mesto. Drhtuljili su na hladnom povetarcu koji se duvao s mora. Još uvek smo bili na okupu. Statisti su već bili jako nervozni i cupkali su na ulazu u pećinu, odeveni u bunde. Čekao se znak. Dan je postajao sve više i više siv. Tražio sam patrklje cigarete u pesku, nadao se da će mi neko bar ponuditi dim, a znao sam i sam da to nije dan, da to nije noć, da je to svod pećine u kojoj se nalazimo. Dan nikada neće doći. Plima je nadolazila. Nervozno sam šetao od plaže, obilazio tron i gledao sumorna lica kraljevih pratilaca. Jednako prazno su mi delovali užurbani statisti koji su živo čavrljali. Bilo je tu i nekih lepih devojaka. Predstava beše završena i ja sam izleteo sa scene kao metak. Trčao sam koliko me noge nose, usput sam mahao statistima i civilima. Izleteo sam iz kamena i peska i ušao u osvetljeni i popločani deo pećine. Bio je prljav i zapušten, ali je postojao. Istrčao sam dalje, u zasvođeni deo i kao uklet se držao senke. A onda sam stao na svetlo mutnog sunca i pogledao u nebo. Bilo je oblačno, baš kao što je kralj i govorio da će biti, olovno sivo nebo koje se nije mnogo razlikovalo od pećinskog svoda. U tom momentu mi se srce steglo. Okom u svojoj glavi sam video ključ koji je ostao u pesku. Ili nisam? Okrenuo sam se i snažno potrčao. Video sam horde malih pionirki kako čiste pločnik i ređaju stolice. Da li sam zakasnio? Pećina je već počela da se menja i pretvara u tunel. Otpatci su promicali pored mene, uleteo sam u kameniti deo i video da se oprema uveliko izvlači, ljudi su se spontano okupljali u lance i dodavali jedni drugima ormare, kutije, reflektore, nisu pitali gde i šta. Nisam mogao da im se pridružim, već sam izgledao kao poluprovidan, kao od kartona sačinjen. Prošao sam dublje i video izgubljene oči statista koji su pokušali da me upute. Ali cela pećina se isuviše brzo pretvarala u sliku, u kartonsko sećanje. Izgubio sam vreme, potrčao sam unazad, pa zatim ponovo dublje ka moru. Imao sam osećaj da pokušavam da se vratim u dvodimenzionalnu sliku, u pejzaž na ulju. I što sam više trčao, više sam stajao u mestu. Iznenada sam se pitao da li je ključ zaista tamo? Da li je tamo ostao ili je to samo bio deo izgubljene molitve? Stao sam i video kako se sve pretvara u kalicifikovani pećinski ukras u boji. Izašao sam napolje. Nebo je i dalje bilo sivo. Ali bar me više nisu boleli zubi... |
| < Prethodno | Sledeće > |
|---|







