| Intervju sa Jelenom Lukić |
| Autor Svetozar Bajčev | ||||||
| Wednesday, 04 April 2007 | ||||||
Strana 2 of 4 Ulice se čudno pružaju po gradu. Čas uhvati kakav vijugavi uspon, sa gusto naređanim kućercima sa obe strane, čas se pruži duga, manje više prava i poprilično široka ulica, kakva je i ova koja se završava (ili počinje?) trgom, s' jedne strane zatvarenim širokom i niskom zgradom pozorišta. Pružam korak preko trga, u nameri da se dokopam te zgrade. Stižem i stajem tu ispred. Zvoni mi telefon. Javljam se i čujem glas: -Ej, vidim te. Mašem ti, okreni se, prema pozorištu ...prema pozorištu! Prelazim ulicu. Pružamo ruku jedno drugom, konačno! Okrećemo se ka pozorištu i idemo ka obližnjem kafeu. Ulazimo unutra. Mirno je i poluprazno, jedino je muzika nešto malo glasnija.
Pronalazimo prazan sto u uglu prostorije i sedamo. Ostavlja sunčane naočare i iz svoje tašne vadi nekoliko knjiga. Osmeh. Kako smo se igrali sa pokojnom bakom! Mislio sam da do Bake nikad neću doći. Po knjižarama je več odavno nije bilo. Ostavljam ranac i jaknu sa desne strane i vadim brdo papira sa tekstovima. Stavljam ih pred sebe. Konobar prilazi. Turska bez šećera za mene, produženi s' mlekom za nju.
Još na putu do kafea teme su počele same da niču iz nas. Ređale su se jedna za drugom. Sledeća je već bila započeta i pre nego što je prethodna završila. O čemu pre govoriti? Započeti projekti, pročitana dela, započeta dela, prijatelji u Beogradu, studiranje u Beogradu, poslovi u Beogradu, promocije po Vojvodini, izdavači... Učinilo mi se u tom trenutku da smo kao ona deca, koja halapljivo gutaju sladoled, kad krene, po vrelinom letnjem danu, da im se topi i da curi niz prste. Kao da će vreme koje neumitno teče otopiti reči koje su valjda toliko čekale da budu razmenjene. Gutali smo ih jednu za drugom. Ili je bar meni tako delovalo. Jeste da mi je to sve izgledalo kao bujica, kao nalet, poplava novih utisaka i informacija, ali neke kockice su se ipak počele sklapati. Oduševljen sam. Nešto sam baš tako i zamišljao kako mi je ona pričala. Za neke stvari nisam imao pojma. Sad već uglavnom ćutim i slušam. Eventualno klimnem glavom. Ili bar mislim da klimnem glavom. U principu, ne znam šta da kažem. Nemam šta da kažem. Jedostavno, kad je nešto tako sve logično i očigledno i kad se slažeš, kad podržavaš celu priču, onda prosto nemaš šta pametno da prokomentarišeš ili dodaš. Zato i ćutim. Fenomenalno!
A tu ispred mene sedela je Jelena! Sad već duže vreme Jelena Lukić, i dalje sposobna da sebe veže samo za trenutak u kome se nalazi, ni za šta drugo, da ponajviše razmišlja o njemu i da ga kao takvog živi. Na sledeći misli tek kad za njim oseti potrebu. Trenutno u Užicu, voli da, zajedno sa suprugom, popije kafu na Zlatiboru i kad nije «na dužnosti» kao pisac, bavi se svojom školom srpskog jezika za strance, svojom «Serbikom». Kao uvek, fascinirana stranim jezicima i životinjama, prevodi razne tekstove, a psi i mačke, često i lutalice, njena su opsesija. Hranjenje i briga za njih stalan joj je hobi.
KNJIŽEVNICA I NJENI POČECI -uzori u pisanju- Njeni književni počeci nisu vezani za neke konkretne uzore. Bar ne u stilu. U vreme kad je počinjala sa pisanjem, dosta je čitala dela čeških pisaca kao što su Hrabal, Kundera, Čapek, Sajfert... Ali i eventualni uzori su joj više bili: uzori u atmosferi i izazivanju emocije kod čitaoca nego u izrazu i stilu. Kad poželiš da kod drugog izazoveš sličan utisak koji je izazvan kod tebe. Ta vrsta prepoznavanja i identifikacije koju ja imam kao čitalac, ta vrsta tačnosti i istinitosti koja se tu prepoznaje. Posle želim da takva vrsta utiska ostane kod onog koji čita ono što ja napišem.
-A, a propos «Plagijata», u tom periodu sam dosta čitala Tišmu. Pored njega, negde sredinom devedesetih dosta sam čitala i sve predstavnike stvarnosne proze, Selenića, Savića.. Sa nekih petnaest-šesnaest godina upoznala sam Dragoslava Mihajlovića, koji je pročitao moje priče, poslao svoja mišljenja i bio neka vrsta mog dopisnog mentora. Toje bilo i mirnije vreme u mom životu, dovoljno vremena za deskripciju, mirnu i detaljnu priču. «Escajg» je već dosta brži, jer sam tad već uveliko imala nekoliko adresa, i morala da, u skladu sa tim, budem i mnogo direktnija, brža, možda i bezobraznija, konkretnija. Ili su mi u međuvremenu naprosto došle tridesete kad su se već stvari morale nazvati pravim imenom. U vreme «Plagijata» sam imala mnogo više vremena i na čudan način su dani bili duži i tako je u skladu sa tim nastala ta, nazovimo je- vojvođanska knjiga. Imalo se vremena da se natenane izdivani, ispripoveda sve šta je i kako bilo. Pa, čak je i «Stopalo» na isti način ravničarska knjiga. To je pisano negde '97-'98. Nova knjiga koju neko vreme pišem je možda neki miks između ove dve faze.
Pitao sam je kako sazreva kao pisac, da li to primećuje kod sebe, da li se menja i da li vidi u kom pravcu to ide?
- Novi ljudi koje upoznajem, nove priče koje čujem, novi gradovi u kojima živim, nove okolnosti u kojima se nalazim - sve to. Prosto se onako, odjednom nađeš u sasvim drugom miljeu i prosto me fascinira kakvi ljudi postoje, gane me i dodirne kad čujem neku priču, prosto ne mogu da verujem, toliko dobrih ljudi, lepih gradova, čudnih spletova okolnosti. Sazrevanje zavisi od dosta stvari, kako od toga šta čitas, kako od toga gde živiš i s' kim živis. Sigurno dosta toga utiče, s' tim što, opet, dosta toga ti i ne primećuješ iz dana u dan, koliko tek kada pogledaš nešto što je od pre deset godina na primer. Kad se okreneš posle nekog perioda, pa vidiš koliko toga je drugačije i zaokruženije. Naravno, postoje neke stvari koje uvek deluju na isti način, koje isu tako lako dostupne promenama i uticajima. Kada čitam nešto što je bilo pre petnaest godina, vidim da sam nešto isto uradila na isti način kao što bih to uradila i sada, jednostavno nemam drugu mogućnost, to je neko moje životno viđenje nekih relacija. U nekim situacijama i okolnosima naprosto vidim ironiju, humor, gorčinu i to je tako. Ali postoje razne stvari koje nisu tako fiksirane, koje možeš smestiti ovako ili onako, u koji ugao se kako već uklopi. Vrlo često, posle određenog vremena, stojim i dalje iza glavne linije priče zbog koje sam uzela nešto da radim, ali možda bih situaciono to drugačije rešila, što već zavisi od upliva različitih uticaja.
|
||||||








