| Utjeha raja |
| Autor Domagoj Štic | |
| Saturday, 21 April 2007 | |
|
Ako već boli, Neka boli do neba! Neka moj glas Leti više od ptica: Iznad oblaka, Iznad kiše, I sve će tuge U raju, postat, tiše. Utišane međ krilima anđela Koji grle dušu koja plače: I odjedanput, više, Meni se ne - plače. Suze postanu radosnice I kao krijesnice svijetle; Al ne lete po mraku Neg vječnome danu, Gdje sve svijetli: I prozirne suze, Za moju Anu. Dobiju mala krila, Jer, iako utješen, Ne mogu bit anđeo; Pa nek, barem, Dok sam sretan, Suza mi bude mali anđeo. O, prijatelji, opet, U raju, smo skupa: Suze nam od sreće lete A Bog nas svojima kupa; Kao maloj djeci, Pere nama leđa, Sa spužvom od svile, A šamponom od oblaka kosu: Na glavi ćutim zlatnu rosu. Ta ljubav što se na nas prosu Tješi dušu osamljenu i bosu: Ja opet stare prijatelje imam, I nove: anđele raja i Boga, Ukazanog prijatelja svoga. Duša nam se, Stari prijatelji, Kao beba, Al zbog tuge, Više ne dere: Raj se, Poput kolijevke, Lagano njiše, A suze polete Jer spadne sol Kad ih Bog opere. I Ana je tu, Moja stara ljubav, I jezik ljubavi Opet je ubavi: Govorim joj da je volim, A ona mi to isto šapće na uho: Još ima rumene obraze Pa se stidi dok nosi rajsko ruho. |
| < Prethodno | Sledeće > |
|---|
