Pozelio sam danas 

Mozda cak I prije. 

Ne znam. 

Nisam vise ni siguran 

kada nesto pozelim 

Da li ja stvarno to zelim 

Il mozda sve to bila je varka. 

Mozda nista. 

A nesto se tako lagano pretvara u sve 

I svasta. 

Ja letim 

U agoniji I nemogucnosti da dotaknem tlo 

Ja prelijecem svoju sjenu 

Laksi od vazduha 

Tako odvratno I nepodnosljivo lagan 

Crtajuci samo obrise po asfaltu 

Koji podsjecaju na mene 

Kada sam jednom u svoj svojoj moci 

Na putevima ostavljao svoje tragove 

Jednosmjernom ulicom 

Na putu noci. 

Koje su neki drugi ljudi 

Slijedili. 

Da nastavim... 

Pitam se da li cu moci? 

Procitao sam neke nevjerovatne rime 

Nisam mogao da ne upitam, 

Dal sad se ljudi ponose time 

cega su se ranije 

Stidjeli? 

Dal' se ponosim? 

Cime? 

Svaka misao koja prokljuca 

u mome umu brzinom munje 

raspline se 

U nevidljivu paru 

zagadjuje zrak 

Oko nas, 

U nama 

Moj um je najcrnja tamnica od svih. 

Sjecas li se pjesnikovih rijeci tih? 

Ja slutim da u njima se krije 

Ne samo istina, 

Nego sudbina. 

Dok znoj sad hladno lice mi mije. 

Po mojim zidovima tragovi stopala 

Hodao sam nocas u snu. 

Ne samo hodao,nego se u svom morfoizmu 

Stopio sa zidom dok su mi stopala 

tonula u mekanu povrsinu hladnog betona, 

prema dnu 

Po mome srcu kisa je pala. 

Otputovao sam rijecima do tebe 

Osjetio sam se opet hrabar 

Ali zastao sam osjetivsi 

hladnocu koja je dopirala iz tvoga daha. 

Gospode, 

Zasto ti nikada nisam mogao reci da sam te volio 

U proslom zivotu 

Prije samog boga 

Bez straha 

Jednom, 

Prije no sto je Noje 

zaplovio potopom. 

Ponekad zalim, ali vise puta 

Sam zahvalan samom sebi za samocu 

I one trenutke kada smo sami Ja, 

Ja i ti. U pukotini uma 

Dok se bezglavo stvorenje nadahnuca 

Koprca u mulju srca, 

Napokon se rodi, 

kriveci lice od bola 

Pa onda pocne trcati 

Skakati 

Lomiti se po ustajalom vazduhu 

Dok toliko ne naraste 

i napokon eksplodira 

uz zaglusujuci krik 

Prskajuci lice krvlju 

Dok sekunde otkucavaju, 

Jedan trenutak je rodjen 

I odmah je umro 

Zatim jos jedan, stvarajuci groblje 

Besmislenih trenutaka 

Protezuci se u beskraj 

U nemogucnosti da stigne 

Da dotakne 

Grob ispred sebe. 

Jos jedan stih je nasao put iz uma 

U beskraj. 

U prazno. 

Razmisljao sam o kreaciji 

I nepostojanju 

Originalnosti misli koja nam fali. 

Za mene, 

svaki je ludak originalan 

svaki bezumnik neshvacen 

Svaki originalnosti kralj. 

Samo mu nikada za to 

priznanje nismo dali. 

A originalnost cuci i krije se 

Zaklonjena, 

Neuhvatljiva, 

Nepostojeca, 

Za nas koji je oduzimamo od drugih 

I slavimo kao svoju. 

Slavimo kao neshvacenu. 

Jedinstvenu i sakrivenu. 

Bjezi! 

Prijatelju,skloni se od mene 

Ja cu svojom lakocom slomiti sve 

Principe kojima su te ucili 

I mozda 

Kad ne budes ni sanjao 

zapalicu i volju u tebi 

Da se promijenis, 

Zivis, 

Umres, 

I opet se rodis 

U jednom trenu. 

Kao ja. 

JA,JA,JA,JA 

To je sve sto sam cuo danas 

Kada sam gazio po grobovima osoba 

Koje su pale za sulude ideale 

I koje nikada nece cuti svoje JA 

Opet. 

Iznova iz usta dragih osoba. 

Krocio sam zemljom gdje sve sto bjese 

su bili samo grob do groba. 

Starica koja je plakala kraj krsta 

S'podocnjacima objesenim do poda 

Zalec za nekim od svoga roda 

Upita bijesno kriveci lice: 

Je li ti i ovo malo?!? 

Zastoj. 

Tisina. 

Da li je? 

Htio sam da povicem. 

Da riknem u bijesu, 

U svoj velicini da usi joj skrsim: 

Zeno! Ljudi!!! 

Vi sto ste prodali svoje ideale 

zamijenili ih za tudje ideje lude 

Da li bi mijesto mijenjali sa mnom 

I da umjesto vasih zalosti 

Sve jedna radost mog srca bude? 

Dal' bi slavili ili me kleli 

Za svo prokletstvo sto sobom nosim? 

Dok dusu za dusom 

na putu slave 

nemilosrdno pred sobom kosim? 

Mislite li: ta meni je lako? 

Jos niste najstrasniju 

scenu vidjeli. 

Jeste li? 

Lice moje, 

Taj kamen hladni, 

kada sam ja potpuno miran. 

Nepostojeci 

Kao puls pokojnika koje oplakujete 

I onda ne samo da cujem 

Nego osjecam: 

JA! JA! JA! JA! 

Meni je malo. 

Da! 

Meni je suvise malo. 

Cudoviste se otima iz moje unutrasnjosti. 

A JA vas gledam ocima djeteta. 

Nevino, 

I spremno za zlocin. 

Misli-one su najvece blago 

za onog koji ih zna koristiti 

I najveca kazna za onog koji 

jedino misli da ne zna kako. 

Suzdrzavam se, 

Borim se ostati svjestan 

Svog okruzenja 

I ne puci pred tim prizorom 

Ignorantnosti. 

Trazim, 

Nalazim, 

Ali ne uspijevam 

da sacuvam. 

Misao... 

Najbolje dolazi sa samocom 

I jutarnjom kafom 

Uz sivilo dima cigarete 

koja para pluca. 

Sa novim danom 

I novim pocetkom 

Ja nastavljam, 

Kao i svi mi 

Nove pocetke 

Vezujuci ih 

Na nase nezavrsene krajeve 

I plakao bih, da samo mogu 

sa svakom suzom bol bice manja. 

Lagao sve do besvijesti ljude: 

neprijatelja i brata svog. 

Skoncao zlocin, prokletstvo znanja. 

Al ne da mi djavo, 

Il' neki Bog. 

© 2003 Vedran Delic, Ddrove