Pojavila se, zastala samo. 

U trenu rekla pozdrava rijeci. 

Kao prolaznik, iduci tamo 

Gdje samoca moze bol da izlijeci. 

Pet godina si u tamnici uma 

Trazila boli, misli da stanu 

U olujnoj noci pritisak hladni 

S’tobom je cekao snove da padnu. 

Bjezis, 

A ne znas kome ni kuda. 

Trazis 

Dok ruke hladnocu grle 

Ivana, shvati-Prokletstvo svuda 

Kud krenes pratice 

Inteligentnost 

Misao luda 

Gdje god da tvoje misli pohrle. 

I sanjao sam 

Mislis-Nisam u pravu. 

U nevjerici guzvajuci rukav 

Kao luda. 

Rekla si glasom parajuci tamu: 

“Samo da znate- 

Ja ne znam kuda! 

Sjeti se-Proslost 

Bez buducnosti stoji 

Sutrasnji dan bez juce mi svice 

Sanjam ulicu I mir sa kojim 

Nekada jedno bilo je bice”. 

Ja zelim da odem lagano u snu, 

i to ukratko sve bilo bi 

Cekaj! 

Zar ljudi imaju snova na dnu? 

-Djecijeg placa zeljni smo svi. 

I ti dok prikovana za zemlju 

Sanjas krila- 

Suze sto lijes potresaju tlo. 

Ivana, 

Zamisli kako ulica pusta bi bila 

Da praznoca hoda 

Stopama tvojim 

I zlo 

Dok sunce sneno umire 

Uzas da nosi mislima mojim. 

Sto nam je dato uzmi. 

Napravi najbolje s’tim sto umijes. 

Zatvori oci i pogledaj: 

Ti znas. 

Ti smijes! 

Bar ti razumijes. 

Razlog ce doci. 

Ivana, ne daj 

One na koje ko' sunce 

Grijes. 

© 2003 Vedran Delić, Ddrove