Ne zovi me!
Jer ja ne zelim cuti
Ni buku, ni smijeh.
Ja sam rijeka sto ploveci samocom
Sluti
Da niko nece cuti huk njedara mojim
Koji i spasa, i kraja nudi
Putniku koji puteva svojih
Izgubi pravac i sad se boji
Da vec i smisao
Zauvijek
Gubi.
Jer kada cujem tvoj blagi sapat,
Kako kroz vene valove dize
Srce se-Stijena
pred valom rusi
Krvavi cvijet sto nekada davno
Ljubav je snio, sada se susi.
I svi su snovi za sva vremena
S'tobom otisli put zaborava
I ponor, slutim
Da sve je
Blize.

A da si znala sto htjedoh reci
Da samo rijeku mogla si cuti
Trenutka jednog gubila ne bi
Da sve sto stoji na putu sreci
Odagnas jednim osmijehom vedrim
Mirno da plovis nemirnom rijekom
Zivot da vratis,
Da zivot volis
Da samo grlo suvo je moglo
Onoga casa istinu reci.

I cas za casom sad otkucava.
Kazaljke sata paraju tamu
Cekaj!!!
Mozda za koji minut...
Ona i dodje.
Mozda sad spava.
Pusti da sati u nocnom plamu
Uniste opet glas sto je zove.
I neka prodje
Do slijedeceg trena
trag od sve silne ljubavi ove.
Dok cas za casom sad otkucava.

Kad tijelo vise ne moze dalje,
iznova snu ga slatkome predaj
Nek taj kraj bude
pocetak novi.
PROKLET NEKA SI!!!!
Bar tada rijeci
te izgovori.
Ne boj se vira sto srce krije,
Dah vedrine tvoje ocaj ce pokopat.
Strahovi i suze sto u samoci lijem
Bice sahranjene jednim
poljupcem
Tvojim.