|
Autor Đorđe Petrović
|
|
Monday, 28 May 2007 |
|
Strana 13 of 17 Dragi,očigledno je da ne razumeš šta tražiš od mene kada me pozivaš na taj put.Možda ni sam nisi svestan svih nepredvidivih nedaća koje te mogu zadesiti na jednom takvom putovanju, kao i svog trenutnog položaja.Navodiš nekakve emocije i osećaje, a i sam dobro znaš da je moje srce mrtvo. Teško mi je i opisati iscrpljujuću i upornu glad, kao i čežnju koja ze očigledno obuzela, jer takvu vrstu osećanja nikada nisam posedovala niti je želim upoznati. Više volim toplo mesto pokraj vatre i suve noge nego milion ikakvih od druge vrste tričarija. Sa sigurnošću tvrdim da se gadim otvorenih puteva i svih tih sitnih bezazlenih zvukova u daljini, i izjavljujem, da ću ako treba ceo svoj vek ostati u svojoj zaklonjenoj sobi, dokle god me Svevišnji ne pozove. Do tada, nadam se svim srcem, imaću mira od putovanja. Kler Pošto je već dva puta pročitao ove nečitko napisane redove, sa malom dozom neverice počeo je značajno i lagano klimati glavom. Mladić presavi pismo dva puta i spusti ga na tepih. Pokušao je dokučiti šta leži iza tih očito nervozom umrljanih redova. Jednostavno, nije mu bilo pravo. Očigledno i Jasno kao očiglednost sama objasnio je on u svom pismu njoj šta se i kako se odvija situacija u njegovom domu. Objasnio je svoju ugušenu osećajnost, svoju netrpeljivost prema ocu, netrpeljivost prema zidovima oko njega, i kao zaključak, do tančina je opisao poslednju scenu iz Versilovog života.Naveo je sve razloge koji su ga ranije nagonili na oceubistvo, kao i sve protiv-razloge koji su ga u tom ubistvu sprečavali. Naveo je svoje zamagljeno sećanje na majku, i zašto uopšte njoj, gospođici Kler, šalje to pismo.Duboko ga je pogađala njena ravnodušnost prema istinskom i duboko utemeljenom bolu i besu koji je klijao u njemu. Ta drska ženska nezainteresovanost kojom je zračilo svako slovo njenog bolesnog pisma, ta njena distanca, to gospodsko držanje pred provalijom koja je u njemu zjapila, naprosto su ga zgražavali i on se umalo ne zapita- Što sam ja ovo i započinjao?Sve mu je to prozujalo kroz glavu i on iznerviran skoči sa stolice i protestno objavi - Danas krećem na put!- Dođavola ona i njene svilene lokne, njen tanani osmeh i sve njene lepršave haljine,poče on sve jače i slobodnije oslobađati svoj melodični glas.- Ako neće da krene sa mnom u neistražene daljine... onda ću ja... Onda ću je još danas ostaviti nek trune.- Nek se previja u agoniji ovih svakodnevnih banalnosti.
|