Ugasi ovo čeznuće, ti Veliko Nebo

jer plamen posta požar, a htjenje svoja patnja.  

Ljubav nije rajsko neko mirno mjesto

ona ima svoje trnje i tajanstva.

Već dugo vučem breme svih oksimorona

na duši ovoj krhkoj klupku naivnosti.

Samo pusti da me napuste sve želje

za toplom riječi, dahom, dodirom blagosti.

Pasti tako dolje nisko i bez srama

ovo biće nije moglo ni da sluti.

I da će onaj susret kobno biti sjeme

nadi, laži, bludu, plaču i nježnosti…