|
Strana 4 of 7
* * * Sedimo već satima i posmatramo stvari oko sebe. Poslednji put kada smo ovako, jedan nasuprot drugogo sedeli, nije nam najmiliji. Kao ni ništa u našem gorštačkom životu. Orman je pun uspomena. Oseća se kroz dimom zavijeni vazduh. Leprša nam u oku taj zajednički osmeh. U njega smo se uzdali. U njega smo se sakrivali kao deca. Pitanje je da li odlažemo trenutak neminovnosti? Trenutak kada će se priča o krvavoj oktobarskoj večeri nastaviti. Moglo bi se reći ... Svaka priča ima svoj kraj. U inat moram da se prisetim još detalja. Moram obrazložiti večeras moje puko postojanje, jer sigurno me u senkama onog starog sata čeka neminovna smrt. Kucaju skazaljke optočene srebrom, skazaljke moje mladosti. Kucaju i misli u dnu sećanja otvarajući malo po malo plesnivu škrinju mojih lepih dana. Čuvao sam ih ljubomorno milujući ih. Ali kucaju ... - Nego, progovara Gregor i pokušava šapatom da ovekoveči trenutak. I on je svestan. Rešen je već odavno. - Nego, mislim da smo već dovoljno čekali. - Nastavi, molim te - odgovaram i pomirljivo stavljam ruku u džep. - Hoću još jednom da čujem tvoju priču, naprasno objavljuje. Ovo već nisam očekivao. - Ali zašto? Pa još ni svoju nisi završio. - Kažem hoću da je čujem još jednom. Razmišljam ne menjajući izraz lica. Zasigurno se ne bih lepo proveo kad bi Gregor uvideo moje kolebanje. Odakle početi kad je svaki početak proizvoljan. Hmmm ... Gavran. Voleo bih ipak da sam gavran.
|