| Vreme |
| Autor Đorđe Petrović | ||||
| Friday, 29 June 2007 | ||||
Strana 1 of 2 Sećam se još kao dete sveta čarobnog i velikog, koji neprekidno kruži oko mene. Sveta velinčanstvenog, okupanog svetlošću raja i naravno sveta tamnog, prokletog semena i ljutitog. Tog tamnog se sećam pogotovo i naročito jasno.Sveta kojeg sam se plašio i kojeg su se plašili. Jurio je pored mene, jurio je za drugima i sve pa čak i mene plašio svojim kevtavim lavežom. Na sav glas vikao je:- Beži !!! BEŽI !!! , Beži koliko te noge nose! - Nećeš podneti moje prisustvo! - Ti nisi za mene! - BEEŽIII !!! Tako je i bilo. Jedan bi krenuo u trk, jedan se spotakao, i svi su sledili. Neko je stameno stajao, neko je u neverici protestovao, ali nestao bi ubrzo u jaucima i graji. Potonuo. I ja sam bežao, bežali smo svi, jer ko je imao hrabrosti da se okrene kad se jednom zatrči? Da se okrene i pogleda ono što nas juri.? Niko. Tako je svet kontrolisao nas mesto mi njega. Znao je dobro kolike smo kukavice i non-stop nas je držao u sebi hraneći se našom jezom koju je On proizvodio, ne dopuštajući našem strahu da splasne. Udišući ga kao ružan miris. Šireći tamu oko sebe. Ma, svašta nam je radio. |
||||
| < Prethodno | Sledeće > |
|---|







