| Bog |
| Autor Đorđe Petrović | ||||
| Monday, 02 July 2007 | ||||
Strana 1 of 2 Jedan raspleteni plamen vijugao je pred njegovim očima. Namakao je zaštitne naočare i oprezno se primakao. Svetlost obasja profesorovo zabrinuto lice i on nervozno uzdahnu. Plamen zatreperi.- Nešto nije u redu.Obrve se začuđeno podigoše i on utiša svoj dah. Iz podmukle tišine odjekivalo je kvrckanje drveta. Opet uzdahnu i plamen se zauzvrat promeškolji. - Interesantno, prošaputa.Iz levog džepa izvadi svoj lični biometar i približi ga vatri. Sprava je hladno ćutala. Nervoza, strah, mokri dlanovi. Najednom tanke i grimizno zelene linije ocrtaše se po monitoru. Hladan znoj poteče mu uz kičmu. Linije ubrzaše svoj takt kao da sprava oseća njegov narastajući strah. Zagledao se u plamen, pa u jasnu sliku monitora. - Neverovatno, pomisli. Uspravi se i dalje motreći sumnjivo.Ćutao je u čuđenju izmešanom poštovanjem i strahom. U prostoriju iznenada uđe Oskar. Zastao je osetivši tajanstvenu tišinu.- Opet nešto ... promumlja Oskar ne stigavši da završi svoju rečenicu ali kraj mu odjeknu u glavi kad spazi profesora. U najtamnije kutku laboratorije stajao je ogrnut belim doktorskim mantilom posmatrajući vijugave jezičke vatre.- Kao da je neko isekao komad svetlosti i zalepio ga na tamnu površinu, pomisli Oskar.Naspram profesora kao još jedan dokaz života u toj tmastoj tami klijalo je nešto nesvakidašnje, nešto za šta je Oskar samo načuo iz babinih usta kao mladić, sneni i sad već pocrveneli plamen žive vatre.- Pazite profesore, bile su prve Oskarove reči, ali se on već trgnu i udalji od stalka. Dohvati daljinski upravljač sa mrakom sakrivene vitrine i jednim prostim klikom ugasi plamen.- Neverovatno Oskare, neverovatno otrkiće, poče profesor iznebuha izbacujući hitro reči iz sebe. Oskar ugrize bubuljicu na usni i rastuži se.- Znao sam da profesor ludi, ali nisam očekivao da će ovako brzo ... pomisli on opet ne uspevajući da dovrši misao.- Oskare! - poviknu profesor. Oskare, oživeo sam ga, plamen je živ! Oživeo sam ga ...!!! - i u sred reči pade pokošen drhtavicom.Oskar munjevito dobatrga do njega i kleknuvši, položi mu glavu na svoje krilo. Lakom metalnom rukom oslobođenom od kože i površnih živaca zagladi mu vlažnu kosu.- Polako profesore, proći će, šaputao je Oskar dok se telo na podu treslo u naletima. - Šššš, proći će, proći će … milovao je svojom hladnom metalnom rukom bolesno čelo . Lagano ali sigurno napad je jenjavao, kao da je bolest isparavala iz izmučenog tela. Ritmički se usporavalo trzanje praćeno pokretima Oskarove ruke. - Proći će oče, proći će - prošaputa Oskar kada je profesorovo telo napokon mirno ležalo. Samo se bolesnikov dah i dalje vijorio. Osakr ustade i odnese ga u kibernacionu komoru par metara od stalka sa vatrom. Položi slabašno izmučeno telo i zagleda mu se u lice. Široko čelo naborano se mrgodilo dok je u kraju usana lepršao dečiji omseh. Profesor je spavao. Sa žaljenjem u grudima koje je peklo da su mu suze navirale na oči došepa do zatamljenog prozora i podiže zastor. Haramonija slika lepršala mu je u susret i on se namrgodi. LAŽ!, povika u sebi i ljutito pritisnu dugme. Okno se spusti odnoseći sa sobom viziju raja i potmula realnost prodre u Oskarovo oko. On udahnu zaraženi vazduh i napuni pluća. Mali sivi osmeh razvuče mu čelo. Smračenost i pustolija protezale su se preko čitavog vidokruga, štrčeći malo po malo nekim zaraslim žbunom trnja. |
||||
| < Prethodno | Sledeće > |
|---|






