| Ogledalo |
| Autor Đorđe Petrović | |||||
| Monday, 13 August 2007 | |||||
Strana 3 of 3
Hoće da mi ocrne srce svijim imenima, titulama ... Bežite sva moja neopevana i voljena sećanja, bežite poješće vas mrak vremena....
U sobu prepunu njemu istih uvedoše ga. Nisu ga gledali, nisu ga ispitivali. U njegovoj kosi sjaje svici ... Svi se oko njega uplašiše ... U ustima mu slavuj ... barem tako zvuči ... U njegovim očima ne blista odraz ...Kada se zagledaš nema ničega ... samo tama ... Uvedoše jednog bradatog, nevezanih ruku kao ostalima ... Uvedoše ga ili su ga ipak samo sledili ... Mora da im je on Bog ... U oku bradatog blistala je ljutnja .. Uzeše onog sa svicima i povedoše ...Prodrmaše ga, da se razbudi ... Uhvatiše ga za kosu i ruke ... Pobegoše svici ... Nije im dosta, neće da priča ... Nem nije sigurno ...Udariše ga u usta ... namerno i izazivački ... Iznova i iznova ...Ubiše slavuja. Uvedoše ga u drugu sobu. Nanovo ga pogledaše u oči.U njima mirovala je tama. Ipak, počeo je nanovo pripovedati. |
|||||
| < Prethodno | Sledeće > |
|---|








