| Priroda |
| Autor Đorđe Petrović | ||||
| Thursday, 23 August 2007 | ||||
Strana 2 of 2 Nije odgovorio, samo je životinjski stisnuo vilice. Gledao je u komoru i ono što se u njoj komešalo. Prvo su se pojavili vazdušasti pramenovi dima koji počeše kliziti uz oblu ivicu, da bi nakon toga sa svih strana pokuljalo svetlo i parčad zida. Užasan smrad lupi nas po licu. Belo usijanje prodre kroz komoru i zaslepi nas svojim bleskom topeći gumiranu plastiku koja je sputavala. Nismo se pomerali, nismo ni trepnuli a već se cela valjkasta kupa koja je nekad stajala ispred nas rasprsnu u nedogled. Sve se izbele i čitavo more svetlosti sunu nam u suret kupajući nas svojim užarenim jezicima. Ogromna energija bi oslobođena i kroz svu tu belinu istupi stopalo, pa zatim deo noge isto tako usporeno i harmonično dok cela nije izašla. Da izašla, jer šta god da je bilo očigledno je imalo ženske osobine. Nasuprot belini koja je jenjavala pojavi se Ona sa grimiznom kožom i raspuštenom crvenom kosom koja je šibala i siktala po vazduhu. Jarko zelene oči pogledaše nas i mi se zaledismo. Taman kad je napravila završni korak i cela izašla iz kruga koji je nekad bio komora, ona zadrhta, zanese se i sruči ispred nas, tako da je pramen njene kose dodirnuo moje koleno. Iz grudi mi zapišta vazduh, i tek sam tada shvatio da mogu da dišem. Toni kriknu: - Gotova je... i ja se pomerih unazad odbijajući da je dodirnem. Njena koža natopljena ambrozijom jela je pod kao od šale i Toni uzviknu da je moramo pomeriti. - Brzo, brzo ili će nestati kroz patos, a onda je nećemo više naći. Ako dođe u dodir za zemljom sve je izgubljeno. Stajao sam i dalje zabezeknut ovim čudom koje je disalo pod mojim nogama, čudom koje iako nije sama Majka priroda, barem je jedan njen velinčanstveni deo. - Tajna! - uzviknuo sam ni sam ne znajući odakle mi ta reč.Toni stade u polučučnjuu iznenađen mojim ponašanjem. - Kakva tajna bre? - prošaputa, ali se ubrzo povrati i poče sa vikom. - Tajna, rekoh ponovo i izvadih upaljač iz džepa. Lako sam kresnuo i bacio plamen na stvorenje, pre nego se Toni snašao. Telo buknu i činilo mi se da čak i uzdahnu. - Večita tajna, procedih dok je stvorenje nestajalo u dimu, a Tonijeve ruke stezale moj vrat. Nesta svetla i ja se uguših.
Đorđe Petrović |
||||
| < Prethodno | Sledeće > |
|---|








