| Begunčeva ljubav |
| Autor Adrijan Sarajlija | |||||
| Tuesday, 04 September 2007 | |||||
Strana 2 of 3 «Lako smo te našli, Rankoviću. Predvidljiv si, za razliku od nekih», reče veselo mladić koji je umesto lica imao opekotinu. Drugi, vidno stariji vojni policajac sa oznakama vodnika odmerio je Veljka: «To ti je već treći put ove nedelje. Sreća da si uvek na istom mestu jer Mrđan i ja ne znamo baš dobro Beograd. Biće da je ta devojka nešto posebno. Bivša?» toplina u njegovom glasu iznenadi Veljka. «Znao bih joj ime da mi je bivša», uzdahnu. «Vozite me gde morate.» U džipu su svi pripalili. Istog begunca je treći put privodila ista patrola pa se razgovor sada lako i prijatno pleo u oblaku dima. Veljko je Mrđanu i vodniku pokazao kako iz srca Čubure najbrže stići do Slavije, a oni mu zauzvrat obećaše da ga ovaj put neće prijaviti kapetanu. «Ali samo još ovaj put. I da te nismo videli više u onoj ulici. Prekršio si sva pravila. Znaš šta će se dogoditi ako pretpostavljeni saznaju?» ove reči vodnika vratiše Veljku sećanje na razgovor sa kapetanom Brkićem nakon prethodnog privođenja. Veljko je poslušao savet. Sunčanu ulicu te nedelje nije obilazio, ali njegove misli i snove opsedala je bezimena lepotica. Sedmog dana poskočio je čilo iz kreveta, zgrabio cokule, četku i kutijicu imalina i izašao u dugački hodnik ostavivši hor hrkača iza sebe. Znao je da je vreme za svitanje, ali se do sada navikao da u ovoj kasarni ne računa na Sunce. Na samom pragu sobe stajala je bela koverta. Skamenjen od čuda posmatrao je pismo, a čim ga podiže nozdrve mu zapahnu sladunjavi miris mošusa. Adresirano (purpurnom ćiriličnom kaligrafijom) na Veljka Rankovića, vojna pošta 1972-1991. Poštanska marka potpuno crna sa tankim reckavim belim rubom, vrednost u donjem desnom uglu 1,00, bez oznake valute. |
|||||
| < Prethodno | Sledeće > |
|---|




