Bacila sam pogled na razjebani usisavač na podu. Stoji tu od jučer ujutro. Kao i krpa puna prašine. Lijeno sam navukla staru majicu i neke sexy gaćice u kojim otvaram vrata poštaru. Sjela sam na rub kreveta i znala da dan nije za neke teške pokrete. Telefon ne zvoni. I da zvoni ne bih se javila. Melankolija izvire iz zvučnika, potiho ispunjavajući svaku poru umornog tijela. Na prozorima spuštene roletne; klinci navečer često zaviruju dok se prešetavam gola po stanu s cigaretom u ruci. Nisam nikada mislila da ću živjeti u prizemlju. Da će mi ispod prozora prolaziti nervozni ljudi vodeći pse na pišanje. Nisam ništa mislila. Samo sam otišla. S dva kofera u ruci. U ono čudno doba dana kada ne znaš je li mračno od snijega ili od atmosfere u zraku. Samo sam otišla. Nisam mogla ništa ponijeti sa sobom, osim tuge u očima. Osim trube u ušima. Još i sad osjećam miris vlage i pokvarenog kiselog zelja koji se razvlačio hodnikom dok sam silazila stepenicama. I znatiželjne poglede starih usidjelica koje nisu mogle dočekati da se sastanu tu istu večer ispijajući jeftinu kavu u nečijem stanu i zlobno komentiraju tuđi život. U ovom slučaju moj. Sjećam se riječi koje su dopirale negdje s četvrtog kata – „Jadan čovjek! Ostavila ga ili ju je izbacio – tko će ga znati! Možda se i kurvala.“ Sjećam se blatnog snijega, zime koja je grizla za nos i oči. I prepunog kontejnera iz kojeg su virile porezane i odbačene božićne jelke, očerupane i tužne. Bez ijedne kuglice, bez i jedne trake. Dale su što su imale i mogle. I ja sam dala. Njihovo je tijelo bilo identično mom. Beživotno, žuto i suho. Sjećam se i njegovog pogleda u prazno. Očiju iz kojih je virio nemir i nemoć. Očiju koje nisu mogle plakati jer nisu naučile. Usta koja su šutjela jer nisu naučila pričati. Sjećam se tupog zvona koje je bjesomučno udaralo na zvoniku jedne obične crkve u gradu bez budućnosti. I rijeke koja je tekla mirno i dostojanstveno dok su gladni ljudi kopali po smeću tražeći ostatke kolače ostalih iza Sveta tri kralja. I ceste pune rupa i znaka „stop“ na kojem se nisam zaustavila. Nitko me više nije mogao zaustaviti. Nitko i ništa. Samo sam dodala gas, igrom slučaja izbjegla direktni sudar s tegljačem koji je prevozio madrace. Nešto su govorili na radiju, nešto o nekom koncertu komorne glazbe. Iza mene su ostajale tužne kuće napravljene radi sela, na kredit i pod hipotekom. Iza mene je ostajalo ništa. I u ništa sam išla. No, ništa koje je ostajalo iza mene i ništa u koje sam išla su bila dva različita ništa. U jednom su se trenutku spojila u jedno, ali sam ih brzo razdvojila u svojoj glavi.  Jedno im je bilo zajedničko; oba ništa su me veselila. Oba ništa su mi omogućila da dišem. Da zastanem na trenutak usred blata i snijega, da udahnem i izdahnem dok su se suze miješale s osmijehom olakšanja. Bez straha. Hrabar i lud ista je stvar. Nisam mislila ništa, kao ni sada dok sam gledala u prozore s navučenim roletnama u prizemlju.

Zapalila sam cigaretu i pojačala glazbu. Razmišljala jesti ili ne. Nije bilo ni bitno, bilo je bitno disati. Lijeno sam se odvukla do kupaonice i uklonila ostatke maskare od sinoć. Oči su mi bile natečene. Ne sjećam se da sam plakala, možda u snu. Plačem isto toliko koliko se i smijem. Princip reciprociteta. Još kad bih primala, koliko i dajem. Do ut des, dam da mi daš. Tako su govorili stari Latini. I uvijek imali pravo. Često razmišljam zašto je umro latinski jezik. Možda zato što su mudraci uvijek imali pravo. Nitko se nije mogao nositi s toliko istine, pa su ljudi pustili da ona izumre. I pitam se zašto toliko volim latinski. Jesam li i ja blizu smrti? Hoću li samo preko noći nestati i netko će ući u stan u prizemlju, razjariti s ljubavlju skupljane sitnice i prekrasne haljine? A ja ću ležati mrtva i hladna, plava. Otvorenih očiju, golih grudiju, ukočenih prstiju i poluotvorenih usta dok će neki čudni ljudi preskakati premo mog nagog tijela i neprimjećujući me. Razbacivat će moje knjige, moja pisma, moje slike i kistove. Svađat će se oko mojih cipela i nakita i onih košulja sašivenih po mjeri u Londonu, ipak malo pretijesnim na grudima. Možda će se naći netko kome će pristajati savršenije od mene. Neko će se dijete veseliti kuglicama od stakla koje sam čuvala još od djetinjstva. Ili ih neće ni primijetiti. Playstation nemam, tome bi se sigurno više veselilo. Jedan će visoki čovjek ući u moje računalo i ukrasti moje priče, smijat će se mojim pjesmama. Pregledavat će slike i pitat se u kojim sam sve to krajevima bila. I zavidjet će mi. Iako ležim mrtva tik do njegovih nogu. Jedna plava žena, sitna i plaha će ući među moje začine, ulja i posude. S divljenjem će mirisati ljutkasto maslinovo ulje s aromom češnjaka i ružmarina koje sam čuvala za prepečeni kruh. Bacit će pogled na moje ukočeno tijelo, smilovat će se, prekriti me žutom plahtom pod kojom sam nekad vodila ljubav. Napravit će rukom znak križa i izgovoriti tihu molitvu blago sričući usnama. I naglo se okrenuti, natrpati kutiju mojim sitnicama i užurbano otići. I još jednom molećivo pogledati prema nebu i zamoliti ovog gore da joj oprosti. Jedna će gospođa sa zlatnom ukosnicom podignuti roletne i klinci će sretno zaviriti kako bi još jednom vidjeli svoju muzu. Ukočenu i hladnu. Pogledat će se u strahu nijemo, izvaditi ruke iz džepova i odmaknuti se od prozora na prstima znajući da tuda više nikada neće proći. Jedno neobično jutro u stanu u prizemlju.