Gledao je kroz prozor jednako brojeći trenutke i sate koji su prolazili i sudarali se između njega i prozora. Bio je sasvim nalik svakom drugom običnom prozoru izuzev jedne stvari - bio je u sredini. Gledajući kroz njega nebo je bilo purpurno, sivo i svijetlo a oblaci su postojali samo kao slike, uvjek na istom mjestu. Isprva je mislio da je to samo njegova mašta, ali kasnije je saznao da svaki put kad se približi prozoru, vidi iznova istu staru i tako dobro poznatu sliku – nebo i oblaci uhvaćeni u mrežu gdje vrijeme nije postojalo. Zbunjen isprva a kasnije užasnut i uplašen razmišlao je samo o tom prozoru. Mislio je : „Šta predstavlja taj prozor? Kakva je to igra natprirodnih sila ulivena u parče stakla oivičenog drvenim okvirom?

Zar je moguće da na svijetu postoji takvo mjesto odvojeno i stavljeno u stranu od vremena od kojeg ljudi tako zavise i tako ga se plaše?“ Pitao se tako danima i ne dozvoljavajući da sjedi i da ne radi ništa, odlučio je da sazna pravu istinu prozora u sredini.

Počeo je od kraja, misleći da mu je tako najviše zagarantovan uspjeh. Izašao je na balkon i pogledao sa druge strane prozora, prema njegovoj sobi. Vidio je isti prizor, ali ovaj put na potpuno drugačiji način. Tavanica je bila purpurna, zidovi sivi i svijetli a oblaci kao da su visili vezani nevidljivom niti za plafon. To ga nije previše iznenadilo. Ušao je unutra i tek onda doživio šok. Prizor je ostao isti kao kakvog ga je vidio kroz prozor - purpur, sivo, svijetlo, oblaci o tavanici. Stojao je tako nekoliko minuta misleći šta treba da radi da bi sobu vratio u prvobitni položaj. Shvatio je koliko je nemoćan i beznačajan, on sam protiv takvog prozora koji može da prkosi zakonima prirode, da mijenja fizička obličja stvari. Mrzio je to osjećanje nemoći, teške tuge i tako mali i bespomoćan istrčao je napolje da se prošeta.

Išao je bez cilja, kao što je uvjek radio pri napadima takvih osjećanja i ubrzo primjetio da mu je lakše, čak mislio da će se sve vratiti na staro kada dođe kući posle ove šetnje. Skrenuo je prvo desno, pa lijevo, pa opet lijevo i jedno dvjesta metara išao pravo, očigledno oslobođen ikakvih teških i neprijatnih osjećanja. Tog trenutka je znao, znao da treba da se vrati kući i da se suoči sa prozorom. Vrata je otvorio lako, na čas mu se učinio purpurni odraz u špijunci kojeg je odbacio kao poigravanje sopstvenog uma. Stan je izgledao kao i obično, kao i svakih dana kad se vraćao iz šetnje, možda malo tamniji usljed uticaja sunčeve svjetlosti na njegove oči. Spremio se da uđe u sobu, otvorio vrata, sa laganim uzdahom zastao i zakoračio unutra. Soba je bila kao i prije nego što je pogledao kroz prozor, onakva na kakvu je navikao i kakvu je pamtio. Sa olakšanjem da je sve to prošlo, otišao je u kuhinju da naspe čašu vode, da malo sjedne i da se odmori. Uzeo je čašu i zastao, prestao je da diše, srce mu je ubrzano lupalo – u čaši se ogledao isti onaj prizor iz prozora : purpurno sivo i svijetlo nebo, oblaci kao papirne siluete. Okrenuo se ka zastakljenim vratima od balkona i vidio istu sliku, ka prozoru okrenutom na jug – isto, ka staklenoj silueti, poklonu koji je sam sebi kupio za rođendan, ka svemu što je bilo stakleno i vidio da se sa prozora u sredini, kao virus slika proširila na sve stakleno u stanu.

Znao je šta treba da se radi. Uzeo je drveni štap, jedino porodično nasljeđe i krenuo prema sobi. Stao je ispred prozora u sredini, znao šta treba da radi ubijeđen da će tako prekinuti ovo ludilo. Zamahnuo je i udario u prozor. Krhoti stakla purpurne boje su letjeli kroz vazduh, zvuk lomljenja stakla je ispunio sobu, prozor je bio slomljen. Gledao je u sitne krhotine u kojima se slika purpura, svjetlog sivog i oblaka gubila, nestajala, dok na kraju nije potpuno iščezla ostavljajući samo staklo, providno i tanko kakvo je oduvijek bilo. Otišao je pred ogledalo, stao i pogledao u svoje oči po prvi put od rođenja -  i vidio purpurno svijetlo i sivo nebo sa oblacima koji se ne pomjeraju. Zaplakao je i suza je, letjeći kroz vazduh, bila purpurna, siva i svijetla.