Toplo je hučao žuti vazduh ljetnjega popodneva, kao staro zlato je zvonio preko krovova i bacao se na trg Osamnaest Stepenica i onda tu ležao preznojavajući golubove i mačke što ih love. A preko ulice, ka starim zgradama Revolucije i Rata, i put parka, šetali su ljudi, prebučno, kao umirujuća zmija, davajući ovom prizoru nešto koliko sakralno, toliko i tužno. Među njima se svakodnevno motao jedan student, koji je odavno odustao od studiranja, i čija je glavna zabava bila da šeta bez cilja po trgu Escalier á dix-huit pas, kako ga je on volio zvati, i da spava na klupi okrenutoj prema zgradi Revolucije. Kao što to obično biva, njegov život je bio sasvim monoton, do jednog trenutka, kada je probudivši se našao ceduljicu pod glavom. Tri riječi i broj:

Restoran Oguljena Narandza 1500

Bilo je tek 14 i 40, tako da je imao vremena. Prvo se, kao što bi to svaki propali student uradio, dvoumio, ali je na kraju zaključio da bi bilo sasvim zanimljivo da ode.

            Krenuo je, preko trga, pored parka do apoteke, pa polako, pored taksista od kojih je dobijao po koji novčić s vremena na vrijeme i onda pravo do restorana Oguljena Narandža koji je bio tu relativno blizu. Ušao je unutra, i sa vrata ga je dočekala memljiva svjetlost i zasljepljujuć miris malog restorana. Unutra je bilo možda osamnaest gostiju, koliko je student mogao da prebroji, i svi su se uklapali u taj prastari ambijent sem jednog, mlađeg bradatog plavušana, arijevca sumračno plavih očiju i malog nosa koji je sasvim neprikladno stojao na njegovom licu. Student je po inerciji krenuo ka njemu, didaktički razmišljajući, jer je neko ko remeti njegovu duševnu monotoniju mogao da izgleda samo tako. Sjeo je pored njega, a ovaj je čitajući neku naizgled Borhesovu knjigu bio potpuno nezainteresovan za studenta, kao što je već i cio grad, a kad je student nestrpljivo upitao zašto ga je zvao, desilo se nešto neobično, u restoran je kroz visoki prozor uletio golub, zlatnožutog kljuna i spustio se na studentov sto nosivši u kljunu papirić. Četiri riječi i broj:

Avenija Tri Tuzna Pauna 29

Potom je arijevac ustao i otišao smiješeći se divlje ka jednoj starijoj dami u ružičastoj haljini. A student je ostao, naručio votku, ruski univerzalni lijek, i zaspao opet.

            Konobar ga je probudio po njegovoj procjeni 6 sati kasnije i plativši votku novčićima taksista, prvo vidjevši da nikog nema i da je na mjestu gdje je sjedjela starija dama ostala jedna ružičasta mrlja, stresavši se izašao je napolje. Dočekala ga je noć rasipna, svijetla, odvratna, koja se kao tihi ubica prikrada i kolje čistotu, ali opet veličanstvena jer budi i rađa život svetlošću jakom ali ne opominjujućom kao sunce, već dobrom i blagom. Pogledao je na sat, tek devet i dva, nije bilo kasno da ode tajanstvenom čovjeku što mu šalje golubove. Vrativši se pored taksista koji mu ovaj put nisu dobacili ništa sem grozne uvrede, apoteke i parka, gledao je kao omađijan trg Osamnaest stepenica, veliki koliko i prljav u svojoj veličini.

Avenija Tri Tužna Pauna bila je tik iza zgrada Rata, opet relativno blizu i bila je jedna od onih ulica u koje čovjek, a naročito student, ne ulazi bez prijeke potrebe. Zanimljivo je što je to bila jedina ulica u gradu koja je imala samo neparne brojeve, tako da je broj 29 student našao brzo, sklonivši se od pogleda sa jednog od plavih prozora koji je obećavao više nego što je mogao da ispuni. Na vrata se student naslonio i grčevito kucajući, skoro provalio unutra. Vrata mu je otvorila jedna baba, najvjerovatnije vještica, koja je rekla da je došao baš na vrijeme da mu gleda u dlan. Student se branio, ali je baba navaljivala, i pošto je rekla da će mu gledati besplatno, student je odahnuvši pružio ruku. Baba je bez reda istrtljala nekakve gluposti, kako će da kupi nova kola, oženi ljepoticu, izrodi osmoro djece, ali je rekla nešto što je niz studentovu kičmu bacilo mravinjak gladnih mrava – da će da umre u Policijskoj Stanici Tri Stotine Tri, već sjutra. Student je, kao što se to već očekivalo od njega, istrčao napolje, a baba se, suprotno svim očekivanjima, nije kikotala. Dospjevši na svoju omiljenu klupu koja greda prema zgradi Revolucije, student je zaspao brže nego ikad. Nije sanjao ništa. Ujutru je posle doručka (parče bajatog hljeba) otišao u susret smrti. Policijska Stanica Tri Stotine Tri je bila na samo pet minuta hoda od trga i student je, još osjećavši mrave krenuo i prolazeći pored zgrade Revolucije pomislio kako je život lijep.

            Kada je stigao, student je razgovarao sa prvim policajcem na koga je naišao i pitao ga da li je iko ikada umro u Policijskoj Stanici Tri Stotine Tri, dobio je umjesto odgovora začuđujuć pogled. Ovaj policajac je otišao kod svog šefa, koji je pitao studenta je li on onaj koji traži smrt u njegovoj stanici, a kada je dobio potvrdan odgovor, dao mu je papir na kome su pisale sljedeće riječi:

Trg Osamnaest Stepenica. Cekam te. Profesor.

Dobio je objašnjenje od šefa da je jedan profesor došao i dao mu ovaj papirić rekavši da student učestvuje u jednom vladinom eksperimentu te će stoga tražiti smrt u Policijskoj Stanici Tri Stotine Tri. Na pitanje kako profesor izgleda, šef stanice je rekao da izgleda kao svi profesori – sijed, u olinjalom mantilu i sa naočarima. Požurivši do Trga, student se nadao konačnom raspletu ove divne zbrke, a nebo iznad njega je bilo vedro i prozračno i željno spoznaje kao studentova duša. I on je bio tu, profesor, leđima okrenut držao je nekakav papir u rukama. Student se približio na samo par koraka, a ovaj se okrenuo i srdačno pružio ruku zbunjenom studentu. Potom mu je dao papir na kome je pisalo:

Diploma

Za najboljeg studenta

Univerzalna diploma, vazi za svaki fakultet

S postovanjem

Profesor

A dolje u desnom uglu je sasvim sitnim iskošenim slovima pisalo nešto na latinskom, student je to jedva pročitalo, pisalo je Carpe diem. Kad je digao glavu uspio je da vidi samo dio profesorovog mantila kako zamiče za ugao zgrade Revolucije i kako mu sijenka kasni dobrih osamnaest koraka polako se pevši uz osamnaest stepenika, po kojima je i trg Escalier á dix-huit pas i dobio ime, a onda naglo nesta donoseći za sobom još jedan zlatno sparan ljetnji dan.